fbpx
Menu & Search

Buba na talasima Pacifika

Buba na talasima Pacifika

Nekada industrijski gigant, a danas gomila cigli i gvožđa koja polako nestaje i radi samo malim delom svojih nekadašnjih kapaciteta, šabačka Zorka nam je nekoliko puta poslužila kao scenografija pri poseti ovom posavskom gradu. Slobodanov Alcatraz T2 sjajno se uklopio u ambijent napuštenog fabričkog postojenja, a zalazak sunca i zlatni sat smo iskoristili ponovo pre nekoliko nedelja, kada smo se u Šapcu susreli sa starim prijateljima i dve Bube u kalifornijskom stilu. Slobodanova Sarajka bila je prva, a ove nedelje, u Nasleđe se upisao Đorđe sa svojom diskretno ali temeljno modifikovanom Bubom iz 1963. godine.

Kako nam je Đorđe u startu kazao, ljubav prema minulim dekadama uvek je postojala, a njegov prvi automobil je takođe imao motor postavljen iza zadnje osovine: „I kao klinac sam maštao svašta i voleo stare stvari, pa sam prvo imao projekat Fiće. Počeo sam da ga radim, ali sam na pola projekta video da mi se to ne sviđa, da se ne volimo baš.“ Iznenada, pre završetka svog prvog starog automobila, Đorđe se našao u situaciji u kojoj i mnogi oldtajmeraši, a izlaz iz nje je došao sasvim slučajno samo nekoliko meseci kasnije. Naime, u Šapcu se održavala Bubijada, a Đorđe je tada malo više pažnje posvetio tom tradicionalnom događaju: „Jednog dana u firmi sam čuo zvukove motora; jedan, drugi…peti…deseti. Pogledam kroz prozor, a ono Bube idu jedna za drugom i tada sam skapirao da je to to, da ja moram da imam Bubu. Moj drug je bio dugo u tome i prišao sam mu sa nekoliko Buba koje sam našao, ali mi je kazao da to nije za mene i polako me je upoznavao za Bubama dok nisam našao koju bih. Ujak mi je dao prvu kintu za auto i tako je krenulo.“

Đorđe je Bubu kupio u lošem stanju i kao napušteni projekat, što je naravno naišlo na univerzalno neodobravanje okoline: „Svi su mislili da sam lud što sam to kupio, ali sam je dve godine aktivno radio da bi sada bila ovakva. Svaki dinar koji sam imao je išao u nju, a tek kad sam je završio, svi su shvatili da je bila vredna truda.“ Gledajući fortografije i maštajući o Bubi kakvu Amerikanci često prave, Đorđe je već na početku jasno znao da želi plavu Bubu u kalifornijskom stilu. Azurna boja je mešana nekoliko puta dok se nije došlo do prave nijanse, a nakon toga su na red došli i drugi delovi i modifikacije koje su je uobličile do konačnog izgleda — drop spinovi, širene zadnje felne i pop out prozori: „To su bile neke stvari koje nisu u standardu, ali ova Buba je odraz mene, prosto kroz nju vidm sebe i ono što sam sanjao. To je ceo fazon, ruka kroz prozor, idemo na plažu, peškiri, surf daske i sve te priče.“

Iako Buba već sada izgleda savršeno, Đorđe naglašava da ovo nije kraj. Naime, on uskoro ide u Ameriku, odakle planira da donese još delova koji će zaokružiti i kompletirati projekat. I sada, Đorđe posećuje skupove i kampove u regionu, živeći život koji se vezuje za klasične Volkswagene, a u planu su i veća putovanja. Pored svih kilometara koje je prešao, Đorđu su najemotivniji bili oni prvi, kada je njegova Buba prvi put zavrtela točkove kao kompletan automobil: „Posle svih sumnji u taj krš i dve godine rada, konstantnog ubijanja u mozak i odlazaka na skupove bez svog automobila, taj naliv emocija u prvoj vožnji bio je neverovatan. Ta vožnja sa vetrom u kosi bila je nagrada za sav trud, odricanje i sate u garaži, bio je to veliki nalet emocija. Privatno vozim vozila koja su stara godinu-dve, ali to je sila prilike i najviše uživam u njoj.“

Zlatni sat vrelog julskog sunca ponovo nas je u mislima odveo na kalifornijsku obalu, a Đorđe je u nekoliko reči zaokružio suštinu svoje vazdušno hlađene ljubavi: „Ta ljubav obuzima sve žešće i žešće svakim danom. Kontakt sa prirodom, hipi realizam za savremeno doba, to je priča u kojoj se nađeš ili ne nađeš. Ruka kroz prozor, muzika i cepaj kilometre i kilometre, to je osećaj koji čini čuda.“ Sa ovakvim zaključkom dana, sigurni smo da je sunce tog jutra izašlo u Šapcu, ali je zašlo nad nepreglednim azurnim Pacifikom, ispraćeno galebovima i brundanjem Bubinog boksera.

Autor teksta: Đorđe Sugaris
Autor fotografija: Miloš Nikodijević

0 Comments