fbpx
Menu & Search

Acina radionica čuva nasleđe

Acina radionica čuva nasleđe

Koliko ste samo puta, od svojih roditelja, komšija ili slučajnih prolaznika čuli istu priču? „Završi fakultet, da budeš gospodin, da radiš za veliku platu i budeš obrazovan, ugledan član društva!“ Ili, sa druge strane: „Nije za tebe ništa drugo nego zanat, kada ne želiš da učiš škole i budeš obrazovan, ugledan član društva!“ U iskonskoj borbi između škola i zanata, reklo bi se da je sve crno-belo, levo-desno, da ne postoji nikakav treći životni put sreće i znanja kojim jedna osoba može da krene. Međutim, Aleksandar ga je našao.

Čim je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, na smeru računovodstva, revizije i finansija, Aleksandar je odlučio da se posveti poslu koji ga čini srećnim. Ipak, taj posao koji ga ispunjava ne uključuje sedenje u kožnoj fotelji, za računarom u kancelariji zatrpanoj papirima. Sasvim suprotno, Aca se okrenuo automobilima i antikvitetima. Na kraju krajeva, nije li najbitnije je da nas ono što radimo smiruje i čini srećnima?

Zanat je naučio od dede, a danas radi sa ocem. Dvorište, kuća i sa veoma strmim prilazom, sakriveni su od radoznalih pogleda, a iza starih fasada, dešava se magija, i to ne bilo kakva, nego kalaisana. Naime, Aca je od dede naučio ovu limarsku tehniku koja je, pod naletom git-limara, danas u izumiranju. Trenutno, svoje znanje primenjuje u jednom velikom projektu — u pitanju je Mercedes-Benz 220S  iz 1953. godine.

U dvorištu zatičemo pravi mali radioničarski raj. U njemu je rasuto nekoliko automobila, od onog kojeg su pojeli vreme i korozija, do Škode 110R o kojoj smo pisali. Najveću pažnju svakako privlači korodirani duplikat pomenutog Mercedesa W187, glavnog Acinog projekta, s tim što u svojoj specifikaciji, on ne može da se pohvali faltdachom. Oronule i zarđale karoserije, bez motora i sa prednjim delom koji asocira na tužno lice, ovaj Mercedes iz 1951. godine čeka srećnije dane u kojima će u novom odelu i sa leptir mašnom, prevoziti buduće mladence.

Oko Mercedesa, parkirani su beli i plavi Fića, obojica kontraši. Od belog je ostala samo karoserija. Nedostaje mu puno toga i čeka da se neko ozbiljnije pozabavi njim. Sa druge strane plavi je u solidno boljem i voznom stanju, a do trenutka objave ovog teksta, našao je novog gazdu. Kroz Acino dvorište i garažu, tokom godine prolazi dosta ovakvih projekata, a svi oni uglavnom dolaze da bi nakon restauracije ili manjih i većih reparacija, bili predmet prodaje i zarade novca za ulaganje u glavnu zvezdu ovog teksta.

Neki od automobila koje je su Aca, njegov otac i saradnici propustili kroz alat

Upoznavanje sa dvorišnim četvorotočkašima bio je samo uvod u upoznavanje Ace, njegove priče i domaće rakije. Ubrzo nam se pridružio i njegov prijatelj Trifun, momak domaćeg porekla rođen u Francuskoj, koji se u Parizu bavi sličnim stvarima. Ljubitelj je Citroena DS i poseduje dva komada na kojima stalno nešto radi. Unevši se u priču, kako mi o našem sajtu, tako i njih dvojica o kolima, od predratnih, pa do najaktuelnije egzotike sa pariskih ulica, polako smo osetili nestrpljenje da vidimo taj famozni Mercedes, ali ga Aleksandar strpljivo odlaže i odlučuje da nas provede kroz svoj dom i pomoćni objekat da bi nam pokazao svoju drugu ljubav — antikvitete.

U prizemlju jednog od objekata, nalazi se pravi mali porodični muzej. Od starih fotografija, do mnogih drugih autentičnih predmeta, shvatamo da Acina porodica već nekoliko generacija unazad, brižljivo čuva svoju istoriju. Samim tim, lako se nameće misao odakle Aci takva strast prema restauraciji i očuvanju automobilskog nasleđa. Šetnju nastavljamo u njegovom domu među brojnim antikvitetima koji su obogatili porodični dom zahvaljujući Acinom angažmanu. Bogato dekorisane peći, polukoncertni klavir bečke proizvodnje iz šezdesetih godina 19. veka, ogromni podni foto-aparat nastao jedan vek kasnije, kao i znatno kompaktniji fotoaparati, vojni šlemovi i oružje, samo su delić ogromne kolekcije koju poseduje.

Posle ture kroz različite epohe i manufakture, došlo je vreme da se upoznamo i sa velikim Mercedesom. Okružen delovima, alatom i motociklima, stajao je na sredini garaže, u zagasitocrvenoj boji. Trenutno je daleko od završenog, ali zbog toga nije bio ništa manje impresivan. Pustivši nas da ga osmotrimo, Aca je počeo da nas vodi kroz vidljive rezultate rada — određene delove karoserije je korozija toliko pojela, da su pravljeni od nule, sa jako malo dostupnih izvora referentnih informacija. I, da ponovo napomenem, sve je urađeno bez ijedne trunke gita. A u prostoriji do glavne, nalazi se skladište delova, u kojoj smo imali priliku da vidimo sve one lepe, hromirane delove i pažljivo izrađene detalje, takođe restaurirane sa pažnjom dostojnom jednog starog Mercedesa.

Aca, Trifun, Mercedes i ratkapna

U ovom trenutno prilično nefotogeničnom divu, Miloš, Aca (naš Aca, ovog puta) i ja, našli smo inspiraciju. I to ne jednokratnu, koja se tiče onoga što danas čitate, već onu za nastavkom istraživanja naših prostora, nalaženjem automobila i ljudi koji stoje iza njih, spremni da sa nama podele svoje priče iskustva i znanje. Na kraju krajeva, našli smo i inspiraciju da ne stajemo ni pred jednom preprekom, kako bismo se jednog dana vratili u dvorište u kom će Aca i njegovi automobili sačekati kao stare goste, ovog puta u punom sjaju.

Autor teksta: Đorđe Sugaris
Autor fotografija: Miloš Nikodijević

0 Comments