Jadransko pače

citroen-2cv-spacek-jovana-bar-cover

Dok je osmišljavan tokom tridesetih godina, a potom i proizveden nakon Drugog svetskog rata, Spaček je bio vozilo za prosečnog Francuza od Normandije do Azurne obale. Ubrzo, Citroën 2CV je prerastao Francusku i postao voljeni automobil širom Evrope. Svojim šarmom osvajao je srca mnogih generacija, sve do početka devedesetih godina, kada je posle pola veka proizvodnje otišao u penziju. Penzionerske dane Spaček zasluženo provodi kao najprepoznatljiviji francuski klasik, a čini se da mu vazduh Mediterana i blizina mora najviše prijaju. Baranka Jovana provela je ceo život okružena Citroënima, te je bilo potpuno očekivano da i sama uđe u pravi mali porodični klub, i to za volanom jednog crvenog Spačeka kog svakodnevno vozi vijugavim putevima Crne Gore.

“Ljubav prema Citröenu i automobilima, pa i ovim starim, je potekla od mojih roditelja. Moj otac je mehaničar i odrasla sam u porodici gdje se stalno govorilo o automobilima. Bio je i profesionalac, vozio trke sa svojom Fićom i velikim dijelom uticao na to da se i ja zaljubim u ljepotane na četiri točka, da zavolim miris ulja i benzina vrteći se oko kanala u servisu. Uzivao je da vozi svog bordo Citröena GS-a, a ja u onom zvuku dok bi se polako podizao i mekano zaplivao po cesti. Plakali smo kada je otisao novom vlasniku. U svom servisu je uvijek na prvom mjestu radio sa Citröenovim automobilima i do dan danas ostao zaljubljenik u iste.” objasnila nam je Jovana korene svog interesovanja za automobile, dodavši da je tu ljubav nasledila i sa majčine strane: “Tu je i moja mama koja je još kao djevojka imala i vozila Spačeka i tako na mene prenijela ljubav baš prema 2CV-u. Njen otac, moj đede, je sa tom istom limuzinom prezivio težak udes i sudar sa vojnim kamionom. “Limenkica” ga je sačuvala i izdržala! Nakon toga, ’79 god. su otisli zajedno u Dubrovnik i vratili se sa plavom Dianom koju moja mama vozi i dan danas.” Porodičnu strast prema benzinu i četiri točka gaji i Jovanin ujak, i sam kolekcionar automobila,  “Često me kad se vrati sa putovanja oduševi nekim sitnicama koje mi donese za Spačeka; on ga je takođe vozio. Ja se često sjetim kako sam kao mala vrebala njegovu kacigu u ormaru. Bila sam apsolutno opčinjena! Definitivno više nego lutkama. Od malih nogu sam bila okružena ljudima koji su uživali u dobrim automobilima i to je i mene obilježilo na najljepši način i naučilo da uživam u istom.”

Novo poglavlje u Jovaninoj Citro-sagi počelo je 2006. godine kada su njeni roditelji u Cetinju naišli na pravog Spačeka za nju: “Bilo je to pravo iznenađenje za mene! Nisu mi kazali ni da ga traže, niti da su ga pronašli, tako da sam bila iskreno iznenađena i oduševljena kada sam ga prvi put ugledala. Kakav prizor! Bio je to moj prvi automobil i evo se i dalje družimo.” Kako nam je Jovana kazala, on je bio u dosta dobrom stanju, posebno njegov motor. Ipak, trebalo je obaviti nekolicinu sitnih popravki, ali to nije bilo ništa previše ozbiljno, posebno uz podršku porodice: “Limarija je bila u redu, ali mu je trebalo farbanje, sređivanje enterijera i novi krov. Uskoro je stigao iz Engleske, originalni u bež boji i mojoj radosti tada nije bilo kraja-imala sam pravi kabriolet!” Uz obavezne mehaničke i limarske zahvate, Jovana je na svom Spačeku odmah ostavila i lični potpis: “To su neke sitnice koje meni uljepšaju dan i vožnju, bubamarice na zadnjem sjedištu, sto šareniji peškiri kad se krene na plažu —samo da boja ne fali! Tu je i novi bordo krov, pa mi je milina vidjeti kako se lijepo stopio sa ostatkom. Ono nešto, za mene posebno, jeste muzika! Postavljeni su mali zvučnici silne snage i woofer ispod sjedišta, pa kad se ta mašinerija pusti, otvori krov i udari pravi beat, Spale postane jos magičniji i prede kao mače!” Svaki stari automobil prate i nekakvi kvarovi, ali uprkos tome, u Jovaninom odnosu prema autu preovlađuje ljubav: “Teško ih je izbjeći kad su stari automobili u pitanju. Jedna od ubjedljivo najsmješnijih scena izgledala je ovako — dotjeram se uveče, krenem u grad, stanem da nešto uzmem i….ck…ck…..ck…. Odmah mi padne mrak na oči! Alanser. Opet. I tako izadjem ja u haljini i štiklama, sa veeelikom metalnom šipkom koju nosim baš za ovu potrebu sa sobom, otvorim haubu i krenem iz sve snage i bijesa lupati po tom mučeniku, da ga probudim! Neki ljudi šokirani gledaju, drugi se smiju, a ja mu prvo ljutito svašta vičem, a onda mu nježno tepam, da me ne iznevjeri jer već kasnim.” U onim češćim slučajevima, kada je sve savršeno, Spaček Jovani pruža neponovljivo iskustvo u vožnji: To brundanje, kao da ćete svakog momenta da poletite, ne može se porediti ni sa čim! Uvijek kroz smijeh kažem da me niko ne može promašiti — ko me ne vidi, taj me čuje! Lagan je i ima tu nevjerovatnu amortizaciju koja čini da nikad ne osjetite udarac, vec se samo zaljuljate kao na talasima. Prvo što ljudi koji su ga imali ili znaju ponešto o njemu urade kada mu priđu jeste to što počnu da ga ljuljaju, a onda kreće opšti kikot i asocijacije na temu! Prelijepo je voziti ga baš zbog tog ljuljanja, iako u krivinama nekad izgleda kao da će se prevrnuti. Tada ja u glavi vidim nezaboravnu scenu iz filma “Žandari iz Sen Tropea”, u kojoj se časna sestra kikoće iz svega glasa i juri Spačekom kroz maslinjak! Vozila sam i volim voziti i druge, jače mašine. Volim brzu vožnju, pa i Spaček poleti često do svojih krajnjih granica. Imam i vozim i motor, to je nešto u čemu posebno uživam i kad se izvozam za svoju dušu, onako kako me goni želja, mogu uživati u mom ljepotanu natenane i lagano, kako i treba. To je lijepi balans koji mi prija.”

U Spačeku i na obali Jadrana, reakcija nikada ne manjka. Nažalost, dosta su česte one poput: “Ah, kakva djevojka vozi to staro auto!”, “Dobro voziš za žensko! Svaka čast!”, ali Jovana je na njih već oguglala: Ne vozim dobro za žensko. Odlično vozim. Tačka. Spačeka ili bilo koje drugo auto. Nažalost, i dalje vrlo živi stereotipi… Tu sam kao dokaz da sve to apsolutno pada u vodu.” U moru onih koje je umaraju jer održavaju stereotip o lepoj mladoj devojci u lepom starom automobilu kao nekakvom vanzemaljskom biću, Jovana je izdvojila jednu božićnu priču koja joj je Spačeka učinila još voljenijim: “Gužva svuda u gradu, tako i ispred marketa gdje sam se parkirala. Prilazi mi čovjek, ne znam ko je. Često ljudi znaju prići i pitati za auto i ne bi bio prvi put. Nasmijan, sa nekom toplinom u očima, počinje da mi priča kako je davno i on imao Spačeka, kako je toliko lijepih stvari doživio dok ga je vozio. Na kraju je auto zamijenio sa čovjekom za farmerke, koje su tada bile još rjeđe od Spačeka. On je u farmerkama pješačio kući, a ovaj ‘bez gaća’, kako mi reče, otišao sa njegovom limuzinom. I obojica srećni! Smijala sam se ne vjerujući! Kakva priča… Rekao mi je da sačekam malo, da će se vratiti. Dok je hodao prema meni, u rukama sam mu ugledala veliku maketu Spačeka. Rekao mi je da je ima odavno, da je vozi u svom normalnom autu godinama već…i pružio mi je. Ja sam stajala zbunjena, nisam ništa slično očekivala. Rekla sam mu da je čuva kad je toliko voli i već toliko godina ima. ‘Ne. Red je da je ima neko drugi. Da je imaš ti. Znam koliko uživaš vozeći ga, rijetko je vidjeti takvu djevojku u ovakvom autu. Tvoja je, jer Spaček nije auto, nego način života!’ Nisam mogla vjerovati! Pitala sam ga kako se zove, da mu bar znam ime, zahvalila od srca i svako je otišao svojim putem. Nikad to neću zaboraviti!” Na kraju, Jovana se osvrnula i na reakcije sugrađana: “Posebno mi je milo vidjeti djecu: pokazuju prstom, smiju se kao blesavi, onako od srca. I kažu mi da sam super! Neki odrasli se, vjerovatno, podsmijavaju…mada mislim da tu ima malo i zavisti. Ništa strašno. Oduševe se stariji i komentarišu kako je to bilo auto njihove mladosti, vidi im se ona slatka sjeta na licu, prođu kroz glavu neki lijepi momenti i sjećanja. Vozili su ga kad su imali moje godine, svirala se violina nad otvorenim krovom, dogodili su se neki prvi poljupci i ljubavi, jurilo se po cijeloj Jugoslaviji Spačekom… Toliko sam lijepih priča čula. On budi ono nešto toplo, pomalo zaboravljeno u ljudima. Veličanstven u toj svojoj jednostavnosti, dovoljno je da prolazeći gradom izazove osmjeh, ozari nečije lice i ugrije srce. Dovoljno mi je. U tome je cijela njegova ljepota.”

Kako vreme prolazi, Jovanu zaokuplja ideja o jednom dužem putovanju: “Moja glava je prepuna ideja i planova. Što će se od toga ostvariti, vidjećemo. Jedna od njih je da Spačeku uradim generalno sređivanje limarije i da se lijepo ofarba i lakira, onako kako budem željela. Često se sjetim dvoje ljudi koje sam upoznala, koji su Spačekom krenuli iz Pariza za Delhi. Ne moram baš do Delhija stići, ali do Pariza, Bordoa…to mi mi je želja! Da se provozam i sa otvorenim krovom uživam u mirisu grožđa iz njihovih vinograda. Vjerujem da bi i njemu bilo nakon toga puno srce. Ipak je tamo počelo da kuca.” Dok se Spačekom ne zaputi u njegovu domovinu, Jovana ga u formi održava jadranskim putevima i voli kao prvog dana: “Vozim ga svakodnevno, ako nisam na motoru. Spaček nije moje specijalno auto, nego glavno i jedino. Kako je Miloš Nikodijević tačno i lijepo rekao: ‘Voliš ga, voziš i ne štediš!’ Zbilja je tako. Volimo se, vozimo i ne štedimo. Kad, ako ne baš sad! Život je previše kratak da svaki dan ne bi bio specijalna prilika!”

Autor teksta: Đorđe Sugaris
Autor fotografija: Rale Radonjić

Pošaljite prvi komentar