fbpx
Menu & Search

Karmann Ghia je više od sna

Karmann Ghia je više od sna

Čovek koji posveti posebnu pažnju uređenju svog doma može i ne mora biti hedonista, ali onaj koji je spreman da oplemeni životni prostor svog automobila svakako drži ključeve uživanja u životu. U tu tvrdnju smo se uverili kada nam je Marko otvorio vrata svoje garaže u kojoj nas je zatekao poznat prizor. Bio je to tamnozeleni Volkswagen Karmann Ghia sa belim krovom, toliko puta viđen na skupovima, a uvek svež i podjednako privlačan. Kod Marka se on nalazi već dvadeset godina, a garaža u kojoj smo ga zatekli je skrojena po njegovoj meri. Okružuju ga stari kućni radio aparati, modeli automobila, slike, crteži, limene reklame i osvojeni pehari, a u uglu garaže se nalazi mali sto sa alatom, sasvim dovoljan za njegove skromne potrebe. Marko je upalio svog ljubimca, a glasni zvuk bokser motora od jednog i po litra je svoj trojici izmamio osmeh na lice.

„Ja znam za njega od kad je došao u Beograd 1971. godine, doteran iz Nemačke. Bio sam student i viđao sam ga na Senjaku i Dedinju.“, reče Marko, „Tada sam sebi rekao: ‘Ja bih ovaj auto voleo da imam!’ Što se tiče novca, to je tada bio samo san. Kao studentu i čoveku tog staleža, on je bio misaona imenica i nije bilo šanse da ga kupim ni novog ni polovnog.“ Ipak, tako veliki san je morao biti ostvaren. Tokom godina koje su sledile, Karmann je menjao vlasnike, ali i boju: “ Od 1972. do 1988. ga nisam viđao. Tu mu se gubi trag iz mog života. Jednom mi se dogodilo da sam ga video u saobraćaju. Počeo sam da ga jurim, da bih pitao vlasnicu da li bi ga eventualno prodao, a žena je pobegla kada je primetila da ga sumnjivo pratim. Kasnije sam ga viđao u drugim bojama, ali nisam znao da je to taj auto. Jedno vreme sam ga viđao kao crvenog, pa kao roze. Uspeo sam da dođem do vlasnika i tek 1994. godine, ja sam bio taj koji je bio brži. Kada sam ga kupio, bio je roze. Posle sam ga vratio u original boju. On tada postaje hobi vozilo i počinje svoju oldtajmerašku priču.“ Posle dvadeset i tri godine, san je bio ostvaren, a prva vožnja je bila mnogo impresivnija nego što je Marko očekivao: „Znaš, on u vožnji pričinjava posebno zadovoljstvo. Ne u brzini, koliko u osećaju u toku vožnje koji pružaju nisko težište i zvuk boksera“.

Veliki pano na zidu garaže bio je ispunjen fotografijama, a njihova oštrina i promene na Karmannu su upućivale na retrospektivu Markovih putovanja: „Evo moje istorije. Prva je bila Buba, a Branislava, moja supruga, je uz nju primila oldtajmerašku priču. Od 1994. do 2004. godine, smo sa Zdravkovićima, našim bliskim prijateljima vozili relije. Paralelno sa Karmannom, u kom smo se vozili Zdravković i ja, opet smo kupili Bubu koju je Branislava vozila sa njegovom suprugom. Ovi silni pehari u prvom redu su svi njeni. To nisu reliji brzine, već precizne vožnje i spretnosti. Glavno oružje na njima su štoperice i itinereri, a žene su mnogo pažljiviji vozači. Na jednom reliju Beograd-Oplenac sam vozio princa Tomislava Karađorđevića, ova fotografija je iz Kiškunhalaša, ova iz Baje, ova sa relija Subotica-Kotor. Šteta je što takvih relija više nema kao nekad.“ Kada smo već prolazili kroz istoriju, u trenutku sam se setio priče koju sam čuo nedugo posle kupovine Alberta. Prema njoj, Marko je bio njegov drugi vlasnik. „Da li ste Vi slučajno imali BMW 1602 tamnoplave boje? Sa okruglim stop svetlima?“, upitao sam ga. Vidno iznenađen, pogledao me je i odgovorio: „Da! Kako znaš?“ Potpuno ozaren, samo sam izustio: „Pa ja imam Vaš auto!

Čestitavši jedan drugom na nepogrešivom automobilskom ukusu, nastavili smo razgovor o Markovom automobilu iz snova. Felne koje se nalaze na njemu je stavio kasnije, ali su one bile deo originalne dodatne opreme, kao i volan. Sedišta sa kojima je Karmann Ghia kupljen su se nekada nalazila u Porscheu, a Marko je zahvalan prethodnim vlasnicima koji su tu modifikaciju izveli: „Karmann nije baš projektovan za dvometraše. Sa običnim sedištima bih udarao glavom o krov. Ovako, pošto su oko 10cm niža, dosta mi pomažu da vozim.“ Kako se Marko približava penziji, čeka ga još jedan ozbiljan izazov. Naime, od Branislave je na poklon dobio Revellov model koji se i dalje ne usuđuje da otvori.

Kada smo saznali celu njegovu istoriju, Markov Volkswagen nam je još više prirastao srcu. Toliko velika ljubav i želja za nalaženjem baš tog, prvog, pravog i nijednog drugog automobila je prosto morala da ima srećan kraj i novi, još srećniji početak. Sledeći put kada vidite Marka u njegovom Karmannu, probajte i sami da se setite gde ste i kada poslednji put videli vaš prvi automobil snova. Možda je i vaš automobilski spokoj dostižan i bliži nego ikad.

Autor teksta: Đorđe Sugaris
Autor fotografija: Miloš Nikodijević

1 Comment

  1. 10 godina ago

    Znam za Marka, bio u njegovoj garaži….mogao bi ga slušati satima! 🙂