Magični Moskvič

moskvitch-2140-azlk-petar-podgorica-cover

Kada se pomene Moskvič, vjerovatno je mnogim ljudima prva asocijacija kultna scena iz čuvenog filma Balkanski špijun, gdje legendarni Bata Stojković u ulozi Ilije Čvorovića izjavljuje u formi retoričkog pitanja : „Koja su kola to bolja od Moskviča“?. U razgovoru sa Petrom iz Podgorice pokušali smo da pronađemo odgovor na ovo pitanje, koji on sa pravom može dati kao ponosni vlasnik jednog očuvanog primjerka iz sedamdesetih godina. „Ovaj auto je kupio moj otac prije nekih 30 godina. Još od momačkih dana volio je auta sa zadnjom vučom i nakon udesa sa prethodnim autom nekako je bio sticaj okolnosti da su se od para od oštete kupila dva Moskviča. Oni su, dakle, tada bili stari desetak godina i do prije nekih petnaest godina Moskvič je bio naš svakodnevni auto, a onda se nekoliko godina vrlo malo vozio dok nije potpuno parkiran. Kako u porodici ne volimo ništa iz kuće da prodajemo, Moskvič je potom godinama stojao nepomično u dvorištu i bio već krenuo polako da propada. I negdje prije nekih 6-7 godina, ja, tada petnaestogodišnji dječak sa čitavih 200 eura ušteđenih, tražio sam od tate da od njega kupim Moskvič. On je naravno rekao da nema potrebe da ga kupim, već da ce biti moj čim ga registrujem. Da ga ja nisam tada preuzeo, auto bi vjerovatno završio jednog dana u starom gvožđu“.

„Kad sam preuzeo ovaj auto, njegova najslabija tačka je bila limarija. Meni je prvo bilo bitno da mu uradim rubove, što sam radio sam, kada sam i vidio da zapravo mnogo stvari mogu i sam odraditi, a i osjećao sam da to dugujem ovom autu. Potom sam se dao u zamjenu kompletnog poda, što sam radio običnim aparatom za varenje sa elektrodama, u nedostatku boljeg, ali sam to tako uradio dobro da limar kod kojeg sam odveo auto kasnije na kontrolu nije mogao da vjeruje da sam to sam i još tako odradio. A to je sve valjda od velike želje, ljubavi, upornosti… Prije nego što je auto ofarban, ja sam uradio skoro kompletnu pripremu, jedino šprickit i lakiranje je radio profesionalni lakirer, ali i tu sam pomagao da se oblijepi zaštita u komori. Što se tiče unutrašnjosti, i tu sam sve sam radio. Krovište je pretapacirano da izgleda skroz kao fabričko. Sjedišta od skaja su bila u dobrom stanju, ali pamučni konac kojim su bila šivena je bio propao i ja sam ih, da bih sačuvao originalni izgled, danima ručno šio po starim šavovima novim debelim sintetičkim koncem koji ne može da se ošteti. Sam sam pretapacirao i instrument tablu i sve dijelove enterijera. Čak sam i plišanu traku za prozore pravio od traka za kosu, jer je nisam mogao naći nigdje gotovu. Što se tiče mehanike, ona je bila odlična jer je auto bio prešao ispod 70.000 km i motor je super radio, tako da su zamijenjene samo potrošne stvari. Ipak, u međuvremenu je kupljen još jedan Moskvič za dijelove, a i posebno drugi dijelovi iz raznih gradova Crne Gore, jer se, inače, vrlo teško nabavljaju, novo se kod nas praktično ništa ne može naći. Kad smo već kod rezervnih dijelova, nešto sam i iz Rusije naručivao preko prijatelja, recimo originalne štopove na kojima piše Made in SSSR, nove prednje žmigavce, plovak od goriva… U Rusiji se dijelovi mogu naći i poprilično su jeftini. Na kraju radova, Moskvič je ostao 99% originalan, jedino nije automat od žmigavaca, čep od posude za glicerin, kočioni cilindri nazad su od Aleka pa prepravljeni. Na njemu su čak i gume Made in Yugoslavia i ljudi me pitaju kako je moguće da sam toliko uložio u njega, a da nisam gume zamijenio. Ja se nekako plašim da bi on izgubio svoj karakter ako bih mu zamijenio te gume. On zapravo jeste prilično nestabilan, ali tu nestabilnost ja sasvim uspješno kontrolišem, jer odlično poznajem svoj auto, što i kod drugih vozača oldtajmera treba da bude slučaj da bi se moglo maksimalno u njima uživati. I još da dodam da je, u nedostatku majstora koji bi se bavili kompletnom restauracijom i posvetili ovakvim autima onako kako treba, velika moja sreća što sam mogao dosta stvari odraditi sam, jer ne znam kako bih mogao da vratim ovaj auto u život i da ga obnovim. I kad su se stavljala stakla kod staklara ja sam radio sa njim, kao i sa električarom, i to sam jedva i našao ko bi mi to odradio“.

„Ovaj auto je inače 1978. godište, model oznake 1500 iz serije 2140, u specifikacijama snaga ide od 71 do 75 ks, motor redni četvorocilindrični. Postoji priča da je motor kopiran od BMWa iz tog godišta, koji su Rusi zbog surovih klimatskih uslova prilagodili sovjetskom tržištu, prije svega promijenili kompresiju jer su tamošnja goriva bila nižeg kvaliteta. To je povećalo potrošnju, tako da je znao potrošiti i 15-16 litara kroz grad, dijelom zahvaljujući i svom dvogrlom karburatoru, ali kada se vozi pažljivo na jedno grlo, potrošnja može biti sasvim pristojna. Ako bismo govorili o nekim njegovim prednostima i manama, recimo da mu je to jedna od većih mana. Prednosti su rijetke u nekom racionalnom smislu, ali on mene nikad nije ostavio nigdje, iako se opet ne moze reći ni da je auto vanredno pouzdan, obično su to neke sitnice koje se znaju pokvariti. Njegova dobra strana je izrazito kratak prenos, pogotovo u prve dvije brzine, te je zbog toga mogao dobro i dosta da povuče. Vješanje je poprilično mekano, ali ne na način da je kao kod francuskih auta, više je to ljuljanje nego kvalitetna amortizacija. I to vješanje je i bilo njegova boljka, govorilo se da nije šire nego u Fići, recimo. Grijanje je bilo dobro. Ima odlične prednje disk kočnice, koje su kod mene interesantno, nakon pređenih ovih sedamdesetak hiljada kilometara, potrošene tek nešto više od milimetra“.

„Kada čovjek vozi ovakav auto, onda je normalno da mu se dešavaju i razne zgode i nezgode. Više puta mi se desilo da ostanem bez goriva, ali tako da stignem do kuće i kad hoću da upalim sledeći put, nema ni kapi. Dešavalo se i noću da vozim po seoskim putevima i onda ujutro vidim da je u gumi ekser, ona izdušila, pri čemu ja nisam imao ni lampu ni rezervni točak ni dizalicu, i Moskvič me eto, ipak, doveo kući. Jednom me isto udarila neka djevojka otpozadi, ja sam joj kažem da da samo nešto sitno da se to popravi i da ne komplikujemo, ali ne, ona je htjela sve po propisima, urađen je evropski izvještaj, ja dobio pet puta više novca nego sam joj tražio i napravio još bolje nego što je bilo, a i preteklo novca za druge stvari. Pa onda jednom prilikom, na samom početku našeg druženja, Moskvič me je u krivini skroz izbacio sa puta i njemu nije ništa bilo, ali je zato komšijska ograda ostala uništena, i tada sam zapravo shvatio koliko je to jak auto. Želim jednu stvar posebno da istaknem: Ja vjerujem u nekakve magične sposobnosti ovog auta, u njegov život, u njegovu dušu, da on zna i osjeća, da me uvijek čuva. Kad je auto registrovan, desi se da me u roku od mjesec dana zaustave više puta, a kad bude neregistrovan par mjeseci, ne sretnem nijednu patrolu, kao što ih nisam srijetao ni dok sam vozio bez vozačke dozvole. A to za mene ne može da bude tek puka slučajnost. To je auto koji nas nikad nije izdao i koji meni i mojoj porodici oduvijek donosi sreću“.

„A pitaju me često je li na prodaju i baš Moskvič izaziva lijepe reakcije, svakodnevno ga ljudi slikaju i traže da se slikaju pored njega. Mlađi ljudi apsolutno ne znaju koji je ovo auto, a nije ni čudo, jer su kod nas praktično iščezli. Najinteresantnije su reakcije kad dođe do punjenja goriva, s obzirom na to da je rezervoar na sredini pozadi, pa traže lijevo pa desno pa opet lijevo pa desno. I onda pitaju: – „Pa gdje mu je čep rezervoara“?’. Priđu mi i ljudi koji kažu da su Evropu njime proputovali i da im je bio vrlo pouzdan. Eto, taj čelicni sovjetski vojnik, tegljač, je služio odlično, iako nije donosio nikakav luksuz. Bio je pravi auto za narodne mase. Ali, rekli su mi ljudi iz Rusije da se i tamo ovakav model rijetko sretne, naročito u većim gradovima, i zato baš što je postao rijedak, a i zbog njegove vesele narandžaste boje, izabran je za reklamu za Džada film fest prije par godina, gdje su ga primijetili i momci iz grupe The Books of Knjige i odlučili da to bude auto inspektora Duška Mačeka u filmu Slučajevi Pravde, koji je do nedavno bio u našim bioskopima. Plan je, naravno, da Moskvič ostane kod mene, da ga održavam koliko mogu. Zavisno od okolnosti, nekad ga vozim svakodnevno, a nekad tek povremeno, ali svakako smatram da je auto tu da ispuni svoju upotrebnu vrijednost, da se uživa u njemu vozeći ga, a ne gledajući ga u garaži. Ja njega obožavam da vozim, tako da ako mi se vozi, voziću ga i po kiši i po snijegu, to je moj drug i prijatelj i tako ćemo nas dvojica i dalje funkcionisati, čuvajući i usrećujući jedan drugog. Možda i nije najbolji auto, kako Ilija reče, ali meni svakako jeste najdraži.“

Autor teksta: Nebojša Raspopović
Autor gornjih fotografija: Ana Pajović
Autor donjih fotografija: Rale Radonjić

1 Komentar

  • Reply February 24, 2018

    Marko

    Bravo majstore,tako treba da izgleda,a i da se voli auto star 40 godina.Sve pohvale za trud.

Odgovorite