Nakon samo jednog pogleda znao sam da je ona ona prava. Zamišljao sam je drugačije, u neko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu, a onda se naprosto desila. Moja crvena buba.

Moje ime je Nebojša, dvadesetdevetogodišnji Podgoričanin, zaljubljenik od djetinjstva u oldtajmere sa motorom pozadi i stara Citroenova vozila.

Proizveden tokom 65 godina u više od 21 milion primjeraka u raznim državama, ovaj automobil je pokazao izuzetnu izdržljivost i dugovječnost. Razlog leži u specifičnoj bokser konstrukciji motora i vazdušnom hlađenju. Tokom godina su uvođena razna poboljšanja. U smislu dizajna, razlika se primjećivala po postepenom povećavanju staklenih površina kao i stop svjetala, po različitim  branicima, dok  su glavne tehničke modifikacije uključivale povećanje snage i zapremine motora, od prvog 1.1 litarskog motora preko 1.2 , 1.3, 1.5 sve do 1.6 litarskog motora. Najveća promjena je bilo uvođenje izmijenjenog prednjeg oslanjanja tipa McPherson na modelima 1302 i 1303, čime je Buba postala udobnija i dobila veći gepek. Poslednja Buba je sišla sa proizvodne trake 2003.godine u Meksiku, čime je stavljena tačka na jednu od veoma značajnih priča iz automobilske istorije.

Mogao sam ponovo da uživam  u svim onim zvucima, mirisima, osjećajima koje sam kao dijete, na moju veliku radost, proživljavao sa djedom u njegovoj špar Bubi iz 1969.god. Ni to što je iz današnje perspektive spora, bučna, što se zimi noge kuvaju a glava ledi dok bezuspješno pokušavam da odmaglim vjetrobran, ni to što je tijesna pozadi i malog gepeka, ni vožnja u mnogim novim automobilima, ništa me nikada nije pokolebalo u želji i nadi da i ja jednog dana vozim Bubu.

Slučajno sam je vidio na oglasima u vrijeme kad sam planirao kupovinu nekog novog automobila iz salona. Nisam mogao dva dana da spavam jer sam samo o njoj razmišljao, iako ne volim mnogo crvenu boju, a i model 1300  mi je oduvijek bio nekako privlačniji. Ali neke stvari su nam naprosto suđene.

Moja VW 1200J je proizvedena 1974. godine u fabrici TAS kraj Sarajeva. Kupljena je u Podgorici i svih godina je tu i ostala. Prvih tridesetak godina ju je vozila jedna gospođa koja ju je prilično očuvala, tako da je njenom narednom vlasniku uveliko bio olakšan posao kompletne obnove, koji je većinom sam obavio. Kod njega je bila par godina, uglavnom u garaži, gdje sam je i vidio prvi put. Kad je on, njen drugi vlasnik i sada moj prijatelj, skinuo čaršav kojim je bila prekrivena, znao sam da moram da je kupim. I kupio sam je, a da u nju nisam sjeo, niti je probao voziti makar nekoliko metara. Ludo, ali ni na sekund nisam zažalio za ovih godinu i po dana koliko je kod mene i odakle neće ići. Treća sreća valjda.

Kako je auto bio potpuno obnovljen, u proteklom periodu nisam imao nikakvih izdataka osim nekih potrošnih sitnica. A i Buba je zbog svoje jednostavnosti jako zahvalan oldtajmer, jer zbog velikog broja njih koje se još voze širom svijeta, dijelove je moguće i lako nabaviti kako u zemlji, tako i putem interneta, sa raznih strana svijeta.

Auto ne vozim od 1. oktobra do 1. aprila, kako bi što duže ostao u stanju u kakvom je danas. Posebno uživam u druženju na skupovima ljubitelja vazduhom hlađenih VW motora, kao što je domaći skup u Tivtu gdje nam rado dolaze gosti iz zemlje i regiona, pa sam tako i za prvi veći put Bubom od nekih 900 km, koji je protekao bez i najmanjeg problema, odabrao odlazak na Bubijadu u Šapcu, u avgustu 2013. godine. Uz minimalno redovno održavanje, ovaj automobil nikada neće svog vlasnika ostaviti na putu!

Buba je pravi auto za svakoga, bili mladi ili stari, muško ili žensko, bilo da želite da ispoštujete fabrički izgled ili da sprovedete u djelo neku od brojnih mogućnosti njene dorade i prerade, zato dok još ima očuvanih primjeraka ne oklijevajte da sebi nabavite jednu i uživate u duhu nekog bezbrižnijeg vremena, jer će vam ona svaki gram pažnje vratiti sa mnogostruko više zadovoljstva.