fbpx
Menu & Search

Povratak francuskim korenima

Povratak francuskim korenima

Obzirom da je svoj industrijski put započeo 1842. godine kao proizvođač mlinova za kafu, Peugeot je brzo napredovao do automobilskog giganta. Sto šezdeset godina kasnije, jedno sudbonosno ispijanje kafe na Vračaru poteralo je tada budući Tomov Peugeot 204 na put od Beograda do Crne Gore.

Razvoj Jugoslavije kao i njene saobraćajne infrastrukture doživeo je kulminaciju 27. novembra 1975. godine kada je spajanjem šina desetak kilometara južno od Kolašina okončan građevinski poduhvat veka. Pruga Beograd – Bar je sa 234 mosta i 254 tunela premostila nepremostivo te je putovanje do Crne Gore postalo pravo uživanje u pejzažima koje kruniše Kanjon Morače! Od početnih 8 sati koliko je vozu bilo potrebno da pređe ovu rutu, danas je to pratkično nemoguće bez nekih 12 časova, i to ako se smatrate srećnim.

Bez obzira što su putevi modernizovani, ali da bi se jedan oldtajmer otisnuo na jedno takvo putovanje i danas mnogi pribegavaju korišćenju autovoza. U slučaju jednog Pežoa 204 to nije bio slučaj. Kako aktuelni vlasnik Tomo iz Bara navodi, ovaj auto ima svoje korene u Beogradu gde ga je prethodni vlasnik iz Crne Gore kupio na jedan veoma neobičan način. Ispijajući kafu na Vračaru sa pogledom na maleni Pežo, kladio se sa sinom prvog vlasnika koji ga je prodavao, da ako ovaj auto na svojim točkovima stigne do Podgorice, kupljen je. Par dana kasnije, mladić se telefonom javio „Ja sam stigao, gde da dođem?“.

Tako je ovaj Pežo napravljen 1972. godine sa standardnim 1130ccm motorom postao deo jedne automobilske kolekcije u Crnoj Gori sve dok sudbina nije odredila da je pravo vreme da Tomo postane njegov novi staratelj. A Tomova priča vezana za francuskog lava zapravo počinje mnogo ranije i to sa položenim vozačkim ispitom kada je od majke nasledio Peugeot 205 jer je porodični Mercedes bio rezervisan za iskusnije vozače u familiji. Evolutivni tok putem modela 207, 208 i sada 308 kao vozila za svaki dan, podstakla su Toma da se vrati korenima, pa čak možda i malo više od toga jer je odavno tinjala želja za nekim oldtajmerom.

Silueta modela 404 fascinirala ga je od malena, a jedan detalj sa benzinske pumpe dok je još kao dete sa ocem čekao red da natoče gorivo, posebno ga je kupio. Spuštanje regstarske tablice koje je sakrivalo čep rezervoara ostavilo je tada veliki utisak. Međutim kako je Crna Gora malo tržište, Tomo nije našao ništa prihvatljivo stanjem i cenom te je počeo da pretražuje i strane oglase. Neke 2017. godine je sasvim slučajno naleteo na britanski oglas sa malenim 204 i lokacijom Podgorica! Dvoumljenje da li se radi o nekoj šali prekinuto je kada je video pozivni +382. Kada je otišao da ga vidi uživo, znao je da je to bilo to. Ne samo da ga je boja vratila na mamin 205, već je i stanje bilo takvo da nije sebi mogao da dozvoli da ga propusti, a ručica menjača na volanu i šiber su dodatno potkrepili oduševljenje.

Obzirom da je restauracija urađena daleke 2005. limarija nije zahtevala nikakve dorade, osim što mu danas jedino još nedostaju fabričke hrom lajsne duž celog auta. Zamenjene su cevi kočionog sistema, posude za tečnosti i same tečnosti, svećice i sitnice poput redovnog servisa. Tomo kaže da auto vozi prilično često, sigurno par puta nedeljno do posla i vikendom bar jednom. Štedi ga tokom zimskih meseci ali kako kaže, na putu je tokom 2/3 godine. Možda i najzanimljivije je sačuvao za kraj, a to je osećaj u vožnji sa svojim naslednikom. Iako važi za dete koje ne miruje ni minuta, koje traži da bude animirano da bi bilo mirno, u Pežou 204 sedi kao hipnotisan! Automobil je po svojoj prirodi lišen performansi, ali je zato vožnja u njemu smirujuća i lagana, dovoljno da se naslednik osmehuje, kao i prolaznici čije reakcije pokazuju da nisu zaboravili na ovako lepe pojave.

Autor teksta: Miloš Nikodijević
Autori fotografija: Bojan Bracović i Rale Radonjić

0 Comments