Renault 4 Adventures

renault-4-adventures-cover

Više od godinu dana Maja i Teo planirali su dolazak u Beograd Teovim Renoom. Čuvena Četvorka, uz koju je Teo odrastao, familiji se priključila 1992. godine. Odlazeći u Opatiju kod svog dede, nije mogao da zamisli dan bez Renoa, ističući specifičan miris automobila uz neizbežnu aromu benzina, koji ga je uvek fascinirao. “Od malih nogu sam jedva čekao voziti auto. Deda je pričao da ću jednog dana ja dolaziti tim autom u Opatiju”. Nakon nekoliko godina sezonskih vožnji po hrvatskom primorju, Teo je uz pomoć Renault 4 foruma našao majstora u Rijeci koga zovu Freak, aludirajući na odnos ovog stručnjaka prema francuskoj legendi na četiri točka. “Tada, 2013. je imao 45.000 km, a sada ima 72.000 km”, pohvalio se Teo pređenom kilometražom, ističući da je auto vrlo pogodan za gradsku vožnju, kao i da ne postoji prepreka koju ne može da savlada. Ipak, sećanje na dedu i reakcije prolaznika čine nepresušan izvor nostalgičnog duha koji je glavno pogonsko gorivo Četvorke. Tim gorivom, uz pomoć energije koju emituju svojim odnosom, Maja i Teo su ovog leta Renoom obišli Balkan, a poslednja stanica im je bio Beograd, u kome smo se družili zajedno sa Stefanom i njegovim svemirskim brodom.

S ponosom vam predstavljamo priču i fotografije o svojevrsnom podvigu od preko 2000 kilometara, iz Majinog ugla, a vi ne zaboravite da ih zapratite na Fejsbuku i na Instagramu i tako pogledate sve fotografije sa ovog i nekog od njihovih budućih putovanja.



Gotovo jedina stvar koju smo čuli kada bismo ljudima rekli da idemo na put po Balkanu u gotovo 30 godina starom Renaultu 4 je bilo: “O Bože, pa zašto?!” uz krajnje izraze šoka i nevjerice. Ljudi su u pravu! Zašto bi se itko ikada zaputio na dugačko putovanje po nesređenim cestama, usred ljeta (minimum 35 stupnjeva) u autu koji je star, nimalo nalik novim mašinama, nije sto posto sigurno da se neće pokvariti, ali najgore od svega – u autu koji nema klimu! Iskreno, na trenutke je i nas hvatala panika, ali smo imali čvrsti dogovor: putujemo rano ujutro i kasno navečer kad nije jako vruće! Dva prava genijalca! Usprkos svim upozorenjima, mi krenusmo u subotu – ne baš tako rano ujutro, i unatoč svim prognozama, padala je kiša!

Put do Sarajeva vodio je kroz Banja Luku jer smo bili gladni i naprosto je grijeh ne pojesti banjalučke ćevape kad su ti već po putu! Ćevape smo pojeli, ali grada nismo previše vidjeli.

Google Maps nas je od Banja Luke do Sarajeva vodio najkraćim putem (iz perspektive satelita), a u stvarnosti je to značilo vožnju serpentinama kroz šumu preko brda dok pada kiša, a ti si jedini na cesti. Prava staza za rally! Tri i pol sata kasnije konačno smo stigli do Sarajeva i tamo ostali dvije noći. Uglavnom smo landrali po gradu koji je nešto bio pust, ali krivimo kišu za to. Beskrajno simpatični ljudi, dobra hrana i jaka kahva u našim dojmovima Sarajeva svakako su nadjačali rominjanje kišice napolju.

Na dan kada je trebalo dalje krenuti rano ujutro, mi smo naravno zaspali! Ok, nije strašno, nije prevruće, ali postoji mali problem. Ostavili smo auto na parkirnom mjestu koje se plaća (osim vikendom kada smo stigli) i trebali smo krenuti u ponedjeljak u 8 ujutro prije nego počne naplata parkinga. Mi smo, naravno, ustali u podne. Pa hajde, kazna će biti, vidjet ćemo kolika. Kad ono, na vjetrobranu auta zataknuta mala slatka porukica na službenom papiru: “Opomena! Parkirali ste, a niste platili parking! Molimo maknite auto jer postoji šansa da Vam ga digne pauk!” Hvala puno na opomeni, a mi sretni odosmo za Vrelo Bosne i Mostar.

Pratilo nas divno vrijeme, toliko divno da smo počeli lagano kuhati. Mostar je bio divan, svratili smo na kahvu i hurmašice, te produžili za Dubrovnik.

Predivan grad, zidine čudesne i pravo uživanje na jednu noć. Nismo sigurni da li nam se više svidjelo piti Mojito na Stradunu navečer dok se svi muvaju po gradu sređeni za izlazak ili piti kavu iduće jutro na skrivenom trgiću iza katedrale dok bend svira jazz glazbu 7 metara od nas…

Tu kreće opako vruće vrijeme gdje nam više nije svejedno. Ali, mi imamo plan: rano ujutro – kasno navečer. Naše rano ujutro kretanja za Budvu preko Kotora je bilo, ni više ni manje, u podne! Pa naravno, Renoić nije samo auto, on je i sauna po potrebi! Pravo detox iskustvo! No, put kojim smo išli do Kotora, cijeli Kotorski zaljev je toliko prekrasan da vrućinu nismo ni osjetili.

Putem do Budve stali smo u Perastu (ili grad dva brata kako smo ga mi prozvali, zbog dva brata koji su se posvađali oko povijesti Perasta i Kotora, ali o tome nekom drugom prilikom), te u Kotoru, romantičnom, slatkom gradu, stvorenom za uživanje. Zatim stižemo u Budvu, ludi grad, Las Vegas Crne Gore, gdje tulum zaista ne prestaje! Klub pored kluba, rijeka ljudi i muzika! Ne postoje riječi koje mogu opisati taj grad! Naravno, i tu smo izazvali pravo oduševljenje kod gazde apartamana koji se nije mogo prestati smijati tome da smo stigli u Budvu Renoićem! Tim više, što idemo dalje po Balkanu! Kaže on: „To je prava ljubav!“ Ja mislim da je pričao o autu, a Teo misli da je pričao o nama. Svatko čuje što želi čuti.

Nakon Budve smo krenuli za Tiranu, no usput smo stali u Podgorici, gdje nas je čekao prijatelj. Došli smo prije nego je on završio s poslom i da ga ne čekamo nas je uputio u jednu ulicu u centru gdje ima puno kafića i restorana. Stigosmo mi, ali odlučili smo se napraviti krug po centru, da vidimo čega sve ima u Podgorici. Napravili krug (cca 10 minuta) i vraćamo se do istih tih kafića. Teo je prčkao po mobitelu i nije primjetio da se na cesti nalazi sljedeće: 3-4 porazbijana stolca, 5 ćelavih, nabildanih, polugolih muškaraca s bijesnim izrazima lica, 2 policijska automobila i neki broj policajaca. Također, iz jednog kafića izlazi gusti dim. Ako mi ništa prije ovoga nije bio znak da se maknem, gusti dim me je definitivno potjerao. Teo, totalno nesvjestan situacije, me u čudu gleda zašto odlazim. Kad je primjetio sve, zaključio je da je bolje da se maknemo. Naime, nikad nije dobro biti na putu dve navijačke skupine (nogometa, naravno) kada se namjere jedni na druge. Jedino, nisam više sigurna hoću li dotičnog prijatelja zvati prijateljem. Drugi prijatelji me ne pokušavaju ozlijediti!

Tu iznenađenjima nije kraj! Iz Podgorice odlazimo za Skadar i Tiranu. Te sekunde kako smo prošli granični prijelaz kreće kaos. Sa obe strane ceste (koja je široka koliko i svaka prosječna seoska cesta) stoji po 3 km dugačka kolona kamiona i svi čekaju na red za provjeru. Poluzainteresirani policajac pokušava izmanevrirati jedan kamion da ga izvuče kroz taj uski prolaz, dok mi pristojno čekamo. Dok mi čekamo, prilazi nam čovjek s osmjehom od uha do uha: “Vi iz Hrvatske stigli s ovime?! Svaka čast, svaka čast! I to vozi! Svaka čast!”, i odlazi u svoj kamion, čekati prolazak kroz granicu. Za to vrijeme prometni policajac koji sve manevrira nestaje, kamioni su i dalje tamo, i mi pristojno čekamo nekoga da nam da znak da možemo dalje. I dobili smo ga! Tri automobila albanskih registracija mahnito jure pored nas i između kamiona i nestaju u bespućima ceste. Pa hajdemo mi za njima! Tek što smo se probili na nešto što bi se moglo nazvati autocestom izlijeće ispred nas stari čiča, bezubi i ćelavi, srdačno mašući dvijema vrećama jabuka uz pogled koji govori sto jezika: “Oćete l’ kupit’ jabuke?!” Teško, čisto sumnjam…

Dalje se vozimo kroz polja, pa pokoji hotel, možda koja benzinska, dvije, tri… Zatim odjednom – raskoš svog zlata koje jedna ograda može imati, veliki kipovi tigrova na stupovima, čudo! Pitaš se, što je iza ograde?? Ništa. Ograda ograđuje ništa. Nema kuće, nema ničeg. Ali nečega ima na pretek, a to su benzinske postaje! Svaka drugog brenda i vlasnika! U jednom trenutku smo na 2 km izbrojali ni manje ni više nego 20 benzinskih! Albanci su po pitanju svog benzina kao žene oko odjeće – vole imati previše izbora! A vole imati i izbor prijevoza. Tako u istom kadru (svom vizualnom, ne fotoaparatskom) možete vidjeti bijeli, tip-top novi Mercedes, staru krntiju (znam, bogohulim), trokolicu koju je čiča sklepao u svojoj garaži od bicikla, romobila, vespe i potkove svog prvog konja, zatim i pravog konja s pripadajućom kočijom, a kao šlag na kraju – magarca koji bezbrižno pase travu. Uz “autocestu”. Albanijo, čudo li si. Obilazimo Skadar uz nečije proteste (da, moje) i nečiju želju da nađe majku svih strmina i tamo se slika (da, Teovu). I zaista nađemo strminu, uz iznenađujuće lijepu tvrđavu, neobične ljude i super slike. Ali, Tirana nas čeka i napokon nas dočeka.

Tirana je zaista veleban grad, sve je ogromno, ceste imaju 5 traka u svakom smjeru iako prometne znakove nitko ne doživljava, puno parkova, sve je široko i veliko. Tu nam je ipak bilo sigurnije ostaviti auto na parkingu i šetati okolo. Imali smo prilike i iskusiti njihov noćni život – kada smo ušli u klub nismo bili sigurni nalazimo li se negdje u Majamiju ili još uvijek u Tirani. Ogroman klub vrhunskog izgleda i muzike. Jedino što nas je u jednom trenutku podsjetilo na to da smo u Tirani su tri albanska repera u bijelom koja su u jednom trenutku izašla na pozornicu i započela svoj show.

Kada smo odlazili, za pozdrav od Tirane Teo je naumio popesti se na nogostup i uvesti se u park u kojem je ogroman (jer kakav drugačiji) kip Skanderbega, njihovog legendarnog vojnog zapovjednika. A nekako stvari s Teom idu: što Teo naumi, Teo i ostvari. Inače je taj trg bio prepun policije, ali nas je pratila divna sreća da nije bilo niti jednog! Skanderbeže, lijepi ti je konj, ali nije kao naš Renault!

Put prema Ohridu nazvala bih put kroz 9 krugova pakla. Osim što je ovo bio jedan krug bez kraja: prašnjava, užarena cesta puna rupa, uz brdo, serpentine i kamioni, bez stajališta i bez vode. Zaista nam je bilo mučno! A nije pomoglo ni to što smo krenuli oko 2 popodne! Nakon beskrajnog putovanja stigli smo do granice i Teo uzdahne: „Napokon!“ Ali, nismo tako lako prošli! Predajemo putovnice, carinik nas pogleda i kaže: „Car control!“ Ma kakav sad car control, šta misliš da prevozimo!? Zlatne kipove tigrova!?! Odveli nas u bunker i hajde, otvaraj sve. A sve simpatični, nasmješeni, jao. Znaš da nije dobro. Nakon nekog vremena pita nas jedan od carinika želimo li long check ili short check! Naravno, short check, ali taj short je nas skratio za nešto novaca (oni to zovu: ”daj nam nešto za kavu”)! No, barem smo napokon stigli u Ohrid, u pravi raj nakon onog puta!

Grad Ohrid nas je stvarno ostavio bez riječi! Ne toliko vizualno, koliko predivnom, opuštenom energijom! Ako želiš odmarati, kupati se, i samo jesti, možeš! Ako želiš izlaziti van, tulumariti i cugati, možeš i to! Toliko nam se svidio da smo produljili ostanak za jedan dan. Usput smo otišli do Sv. Nauma i Zaliva na Koskite, oboje nevjerojatno posebno i slatko i definitivno mjesta za posjetiti. Voda je divna, a roštilj je vrhunski! Teo je pronašao nešto što je proglasio najboljom pljeskavicom putovanja. Jedan naizgled neugledni fast food skriva Leskovački roštilj dimenzija 3×1 m na kojem se konstantno peku razne mesne delicije i ispred kojega je uvijek red ljudi. Izlazak do grada nije mogao proći bez posjete tom mjestu.

Za Skopje smo išli preko Kruševa, gdje smo se umorili bacajući kamenje kao Pita Guli i naslikavajući se pored Makedonium spomenika, pa malo prilegli na planinskom zraku u našim visećim vrećama, i Kavadaraca, gdje nam je najljepše bilo u vinariji Tikveš, na njihovom wine tastingu. Četiri slijeda finih vina, četiri slijeda još finije hrane! Sretni, debeli i umorni stigli smo u Skopje.

E sad… Skopje. Saznali smo da je uloženo suludo puno novaca za uređenje Skopja. Pa to nekako izgleda ovako: nebrojeno puno kipova, svugdje okolo, što poznatih (Aleksandar Veliki, hura!) i nešto manje poznatih (Dobromire, huh?), fontane koje mijenjaju boju i sviraju glazbu, kameni mostovi ukrašeni s još kipova, zgrade u rimsko/antičko/grčko/what? stilu, gusarski brod, Trijumfalna kapija (ne, niste još u Parizu), lavovi svugdje (ako ne možeš do Trafalgara, dovedi Trafalgar sebi), bik s Wall streeta u ulici koja ima zidove (hih!) i slično. Toliko te izbombardiraju svime da ostaneš u šoku, lelujavom šoku od kojeg ti padne šećer, pa bolje pojesti sladoled. Ili ćevape i gravče na tavče. U Baščaršija looking kvartu. Može. Ono što je svemu tome davalo još čudniju notu je što je nedugo prije nego smo mi došli bio protest protiv vlade u Skopju i ljudi su gađali sve te kipove i zgrade balonima napunjenima bojom. Očito se nije moglo isprati jer je sve bilo i dalje u sto raznih boja! Grad je pomalo izgledao kao da je u njemu bio jedan veliki tulum. Oboje pomalo ošamućeni od grada odlazimo za Beograd.

Ali, ne bismo prošli samo tako pored Leskovca i ne stali na roštilj! Odmorili smo se i opustili Kolibi u Leskovcu, najeli roštilja, ohladili se (plan rano ujutro – kasno navečer nije funkcionirao nikako) i produljili za Beograd.

Beograd nas uvijek zagrije oko srca. Ljudi, prijatelji, fina hrana i dobri tulumi nikad nisu loši. Odmorili smo se, podružili s dragim ljudima i odradili jedan zabavni photo shoot! I još zabavniji intervju u Keopsu, s najfinijim palačinkama (da, nikada mi neće dosaditi!), a i izašli smo koji puta van!

I za kraj pitanje koje je sve ljude mučilo – zašto voziti stari auto, po najvećoj vrućini po Balkanu?! Jer malo stvari te veseli, zabavlja i iznenađuje kao ljudi koje sretneš, priče koje čuješ i ljubav koju doživiš kada se zaputiš u malu, slatku avanturu!

Autor teksta: Maja Matić
Autor gornjih fotografija: Maja Matić i Teo Stefan Širola
Autor donjih fotografija: Miloš Nikodijević

https://www.facebook.com/renault4adventures/
https://www.instagram.com/renault4adventures/

Pošaljite prvi komentar