fbpx
Menu & Search

Snovi u razmeri 1:12

Snovi u razmeri 1:12

Od naškrabanih školskih svezaka do stilističkog odeljenja u BMW

Našeg sagovornika nećemo da ubrojimo u sanjalice, zato što ljudi kažu da nije dobro sanjati otvorenim očima. Ali, izvesno će mu se dopasti ako za njega kažemo da je zanesenjak posebne vrste. Iako do sada još nije sastavio automobil od tri miliona, 845 hiljada i 213 šibica, Đerda Gedl iz Kikinde je automobilski zanesenjak dušom i telom. Sam kaže da je takav još od malih nogu. U stvari od onog trenutka kad je prvi put probao da nacrta automobil. Od tada olovka kao da je srsalsa s njegovom šakom. Njegov inače ozbiljan obraz razvukao se u nestašan osmeh dok je pričao da ni jedna njegova školska sveska nije bila neišarana automobilima. Čak i omot. Ono šta se u to vreme nije dopadalo njegovim nastavnicima i profesorima, dovelo je mladoga Gedla do profesije o kojoj danas široko otvorenih očiju sanja toliko mladih đaka i studenata kod nas i u svetu. Svi oni se krišom nadaju da će možda jednog dana stati za najveću i najlepšu crtaću tablu najtajanstvenijeg i najbolje čuvanog stilističkog odeljenja velike automobilske fabrike i da će tkati linije od kojih će se roditi najlepši automobili sveta.

Treba uporno snevati

Trebalo bi da svi „budući“ stilisti dobro upamte ono što nam je na početku razgovora rekao dvadesetsedmogodišnji Đerda.

„Izdržao sam, iako su svi oko mene odmahivali glavama, stavljajući mi na znanje da traćim vreme. Moj četrnaest godina stariji brat bez prestanka mi je „solio pamet“. Pri tome je nastupao i s pozicija starijeg brata i nije bilo dana da ne bih čuo zašto se ne prihvatim nečeg pametnijeg, zašto se ne trudim ni za šta, a ka tome još trošim pare za mnogobrojna pisma koja sam tada slao automobilskim firmama širom sveta. Možda bih čak i prestao i sve skupa bacio u smeće, ali bilo je već dockan. Toliko sam se zatrovao automobilima i njihovim oblicima, da ni za šta na svetu više nisam hteo toga da se odreknem. Bio sam uporan i gajio sam nadu. Možda sam baš zato i imao više sreće od mnogih koji su možda bolji od mene, ali samo sanjare.“

Sva deca vole da crtaju, ali mnogi već u osnovnoj školi prestanu da ispoljavaju neko posebno interesovanje za olovku i nastavu crtanja. Međutim, Gedlov put koji je prokrčio olovkom, prava je suprotnost tome. Po završenoj osnovnoj školi upisao je građevinsku srednjotehničku školu. Uporno je crtao školske programe, a još upornije automobile. Pre nego je završio školu, kod kuće je imao zbirku prospekata i fotografija na kojoj bi mogao da mu pozavidi svaki kolekcionar. Nije se interesovao samo za automobile snova i jednokratne tvorevine krojača lima. Danas kaže: „Mnogi sasvim obični automobili mogu da imaju pojedine detalje u liniji, koji mogu da privuku pažnju zbog vandredno lepo i funkcionalno izvedene linije. Kad samo pomislim o čemu sve dizajner treba da vodi računa pre nego ostvari nešto na zadovoljstvo konstruktora, kalkulanata, alatničara, a na kraju i onih koji obezbeđuju prodaju, nimalo više se ne čudim što su automobili toliko skupi. Isto tako čini mi se samo po sebi razumljivim što može da prođe i nekoliko godina od prve linije na papiru do prototipa spremljenog za veliko serijsku proizvodnju.“

Put među dizajnere

„Bio sam zelembać kad sam prvi put ušao u svetilište“, prostorije majstora oblkovanja u fabrici Audi. Tada još nisam bio svestan toga. Preplavljen srećom nisam bio u stanju da mislim o tome kako to izgleda kad jedan početnik, gotovo amater stupi među profesionalce“.

„U stvari, kako ste vi ušli među njih?“

„Već sam bio građevinski tehničar na službi na najrazličitijim gradilištima kao nadzornik ili šef gradnje, ali nikad nisam ispuštao olovku. Kad sam se vraćao kući, uvek sam crtao kao u đačko doba. Tada sam od prijatelja dobio švajcarski časopis „Otomobil revi“, saznao adresu redakcije i poslao im tri crteža. Bio sam iznenađen kada su ih objavili pod naslovom U jugoslovenskom stilu. Tek kada sam već stigao u Nemačku saznao sam da je te crteže video i šef razvojnog odeljenja Audija Ludvig Kraus. Posle toga je sve brzo išlo. Još se dobro sećam leta pre tri godine kad sam došao s gradilišta i kod kuće me je čekalo pismo. Okretao sam ga, prevrtao, jer znao sam da Audiju nisam pisao ni radi prospekata ni zbog bilo čega drugog. Zatim je došao na red put u fabriku, dogovor i avgusta 1970. godine već sam bio u službi kod njih“.

„I kako ste se osećali kao važan član pri oblikovanju novog automobila?“

„Samo rad koji je sasvim nešto drugo nego što zamišljaju mladi, nadobudni dizajneri, brzo čoveka spusti s oblaka na čvrsto tlo. U Audiju ja sam započeto od sasvim običnog dugmeta na tabli s instrumentima za Audi 80. Dva meseca sam se bavio time pre nego je postao onakvim kakav danas vidite u automobilu. Drugi deo mog šegrtskog perioda prošao je u radu na automobilskom modelu od plastelina u srazmeri jedan naspram jedan. Moram da priznam da tada uopšte nisam došao do takvog oblikovanja karoserije kakvo sam ja zamišljao. Sve je bilo za mene novo. Tehnika oblikovanja, materijali i uopšte način rada. Možda bih i popustio da nisam bio ovoliko uporan.“

Đerda Gedl, automobilski stilista iz Kikinde. Pred njim je BMW Turbo za koji je po nacrtima šefa stilističkog odeljenja Pola Braka, Gerd napravio osnovni model u srazmeri 1:12
Đerda Gedl, automobilski stilista iz Kikinde. Pred njim je BMW Turbo za koji je po nacrtima šefa stilističkog odeljenja Pola Braka, Gerd napravio osnovni model u srazmeri 1:12

„A šta možete da kažete o skoku iz Audija u BMW?“

„To nije išlo mojom zaslugom. Na radnom mestu upoznao sam prijatelja koji je već stari lisac na ovom poslu. On radi i za Auto Cajtung. On je odlazio u BMW, pa nagovorio i mene. Pošao sam s njim. Od njega sam i najviše naučio“.

„Naši čitaoci, pre svega mlađi, stalno nas pitaju kako se postaje automobilski stilista, kakve škole treba završiti i kako se može naći posao?“

„Kao što ste već napisali, ja sam po profesiji građevinski tehničar koji je imao tu sreću da je svoj životni hobi mogao da udruži s profesijom. Doduše, u Audiju je trebalo da pokažem diplomu da bi videlu kakvu školu sam završio. Ali to je bila čista formalnost. Oni su znali da će me primiti na posao čim su ugledali moje crteže u švajcarskom časopisu. Kad sam prešao u BMW, niko me nije pitao za školsku spremu. Ako oni smatraju da čovek ima ruku i smisao, jednom rečju talenat, ne pitaju kakve škole je završio ni sa kojim uspehom. Jednostavno ga prime na posao. Ukoliko je potrebno, fabrika mu plaća i školovanje. U Nemačkoj ima više takvih škola. Ali ne bih umeo da vam kažem kako se može naći zapsolenje u nekoj automobilskoj fabrici. Moj recept vam je poznat. Ne znam niti da li sam imao sreću. Samo znam da sam sve vreme znao šta hoću.“

„Šta vi mislite o dizajnu naših domaćih automobila?“

„Sećam se raspisa Crvene Zastave, u kojemu su između ostalog tražili diplomu akademije primenjenih umetnosti, ali nisam još ništa saznao o formiranju takvog odeljenja u Kragujevcu.“

„A naš prvi domaći automobil?“

„O njemu znam gde i kako je nastao. Koliko znam, dva naša dizajnera radila su pri razvoju vozila 101 u stilističkom odeljenju Fiata. Tamo se još neko vreme oklevalo po pitanju koju varijantu proizvoditi kao Fiat 128, a koju kao novu Zastavu. Saznao sam još i to da će naša Zastava i španski Seat morati da osnuju svoja stilistička odeljenja, koja će tesno sarađivati sa Fiatom.“

Iako je Gedlov hobi i njegova profesija, on ne ispušta iz ruku crtaći pribor kad mu se završi radno vreme. Sarađuje u više automobilskih časopisa i revija, pa i s nama (na prethodnim stranicama naše revije Gedl nam predstavlja nove automobile). Stalni je saradnik švajcarskog lista Otomobil Revi, a pored toga još uvek pomalo sneva o malom dizajnerskom odeljenju gde bi imao više slobode nego u velikoj automobilskoj fabrici, i u kojemu bi mogao svoje ideje odmah da pretvara u automobilske modele. Oni bi ostajali na policama, kao akti u fascikli i konstruktor bi mogao da se opredeli za realizaciju kad god hoće.

„Razume se da je teško ostvariti tako nešto. Niko preko noći nije postao Pininfarina“, kaže sa smeškom, „bez obzira kakav je bio talenat. Ko hoće da bude dobar dizajner, ne sme da se zadovolji samo svojom rukom i prirodnim darom. Treba da prati sva dostignuća automobilske industrije. Treba posećivati salone, pa makar i na svoj trošak. Treba da pokaže interesovanje za svaku pa i najmanju sitnicu na automobilu koji je je prvi put prikazan javnosti. Za to je potrebno mnogo vremena i napora. Ne preterujem kad kažem da samo po obliku naplatka treba umeti razlikovati jedan automobil od drugoga. Dobar dizajner mora umeti da nacrta nov model automobila ako o njemu zna samo bitne odlike. A to se ne može bez poznavanja tehnike. Ipak, za dizajnera je najvažnija mašta. Kod nas radi mnogo odličnih ljudi, ali mnogi od njih umeju da rade samo po željama odnosno uputstvima. Oblikuju vrlo lepo, ali moraju pred sobom da imaju skicu ili crtež. Zato se i razlikuju od dizajnera. Nazivaju se modelarima.“

Članovi naše redakcije posmatraju. Najviše nas je interesovao BMW Turbo koji je za ovogodišnji Frankfurtski salon dobio dve boje koje sijaju i prelivaju se i nazad zatvorene točkove.
Članovi naše redakcije posmatraju. Najviše nas je interesovao BMW Turbo koji je za ovogodišnji Frankfurtski salon dobio dve boje koje sijaju i prelivaju se i nazad zatvorene točkove.

„Kad već govorimo o novim modelima, na kraju nam još recite kako nastaje i kako dolazi na svet novi model?“

„Mogu da kažem da je to priča bez početka i kraja. Ko zna kada i koliko idejnih koncepata, a izvesno najmanje 50, prolazi kroz ruke ljudi koji donose odluke. O izmenama radije ne bih govorio. Dođe konstruktora i kaže da treba odignuti prednji deo, jer u protivnom neće moći da se smesti motor pod poklopac, već time se narušava oblik koji je zamislio dizajner. Zatim dolaze kalkulanti i čim ugledaju neku malo komplikovaniju krivinu oni kao kompjuteri izračunavaju da će to u tom obliku biti isuviše skupo za serijsku proizvodnju. Zatim su na redu i specijalisti za presovanje koji odmah pronađu nekakvu okruglinu s tako malim prečnikom da se lim neće moći da presuje… a takvih bih mogao da nabrojim koliko hoćete. Pri svemu tome može na glavu dizajnera da padne za to vreme mnogo koji udarac koji mu oduzme volju za rad. Treba mnogo toga umeti progutati, a da se pri tome čovek ne nervira ili postaje malodušan. A uza sve to treba još voditi računa i o strogim propisima fabrike. Niko sem ljudi koji rade u stilističkom odeljenju ne sme da zna šta je u pripremi. To važi i za mnoge rukovodioce u fabrici. Još i danas se pokrivaju modeli automobila napravljenih pre više godina, kada dođe konstruktor ili neko drugi iz proizvodnje kod nas da bi porazgovarao o izradi nekog automobilskog dela na automobilu koji je skoro već pripremljen u radionici prototipova.“

Izvor teksta: Avto Magazin
Datum: 8. avgust 1973. godine

0 Comments