fbpx
Menu & Search

Zastava 101 obnavlja nostalgiju

Zastava 101 obnavlja nostalgiju

Bez obzira na snove sa postera iz dečijih soba, automobili koji uvek zauzimaju posebno mesto u srcima su ujedno oni za koje nas vezuju prva sećanja, velika porodična putovanja i male avanture koje se zauvek pamte. Veliki deo prvih automobilskih iskustava na ovim prostorima vezan je za Zastave, te smo tako preko našeg prijatelja Novice čuli za još jednu Zastavu 101 koja je tokom tri generacije u istoj porodici. Igor je u njoj kao dečak svakog leta zajedno sa bratom, sestrom i nepreglednom gomilom prtljaga putovao na more. Nakon dugačkog sna u jednoj beogradskoj garaži, Igor je obnovio svoje staro prijateljstvo i vratio porodičnog Keca na ulicu, a na naš zakazani susret nije došao sam. Kao nekada Igor, sa zadnjeg sedišta, kroz zatvorene prozore su virili njegova ćerka i sin.

„On je 1973. godište i od prvog dana je u porodici. To je bio automobil tatinog očuha.“ počeo je Igor, „Prvo su kao i svi ostali imali Fiću, a posle je kupljen taj kec. On je bio građevinski inženjer i radio je po celoj Africi, pa je auto bio vožen samo kada je bio tu. Ostatak vremena je provodio u garaži u kojoj je i dan-danas, i u kojoj će biti i sutra i prekosutra.“ uz osmeh je dodao. U skladu sa višedecenijskom dinamikom vožnje, do pre deset godina kada ga je Igor preuzeo, na satu je stajala brojka 61.000 pređenih kilometara. Takođe, Igor nam je rekao da je automobil bio minimalno vožen po gradu, ali je zato često išao u Nemačku i na more: „Svi u svojim pikslama imaju opuške, a ja imam putarine iz Nemačke i Austrije.“

Odlasci na more bili su ono što je zaista obeležilo Igorovo odrastanje uz ovaj automobil: „Kada je dolazila letnja sezona, baba, deda, brat od tetke, sestra i ja pozadi i štrafta! Auto je maksimalno opterećen, legao do patosa, mi klinci maltene nismo imali gde da sedimo. Njih dvoje su bili na zadnjem sedištu, a ja sam kao najveći ležao na zadnjoj polici. To je bilo moje mesto i do tamo i nazad!“ prisećao se Igor svojih čuvenih putovanja. Tokom narednih nekoliko godina, auto je prelazio samo oko pedeset kilometara godišnje i to u gradskoj vožnji, a ostatak vremena je provodio zaključan u garaži, sve dok Igor nije odlučio da ga ponovo aktivira kao svoj drugi, ali omiljeni automobil: „Kada sam ga uzeo, sredio sam ono najneophodnije na njemu, uglavnom gumene delove, kočnice, ulja i filtere.

Prva stvar koju smo uradili je bio skup starih automobila u Ljubljani 2010. godine. Do tada je i kod mene prvih par godina stajao u garaži. Posle je opet bila Slovenija, pa Krk, Donji Milanovac, pa nazad na pranje i u garažu.“ Nakon prvih test putovanja, 2014. godine, Igor se zaputio na veliki Zastava skup u Minhenu: „Ono što mi je bilo posebno fascinantno je to što sam posle zimskog sna samo uzeo auto, naduvao gume, proverio količinu ulja, sipao gorivo i otišao, ali i vratio se bez ikakvog problema! Ljudi su nam usput i svirali i mahali i to je trajalo duž celog puta. Kamiondžije su se slikale pored Keca, a u centru Minhena su se dve žene iz Bosne oduševljavale njim i tako dalje… Bilo nam je stvarno neverovatno koliko je ta priča česta.“ Sa minhenske avanture Igor je izdvojio jedan detalj koji ga je podsetio na putovanja iz detinjstva: „Išli smo u dva Keca i u jednom trenutku sam se okrenuo da vidim gde je drugi. Svetlo je padalo kroz zadnje staklo, prelivalo se na zadnjem sedištu i odmah me je vratilo dvadeset godina unazad. Miris je bio tu, samo sam ovog puta bio sam.“

Kao prava vremenska kapsula, Igorov Kec je možda pun ožiljaka od sitnih grebanja, ali i dalje u prvoj boji i tokom svog veka nije bio izložen kiši i snegu. Čak ni njegova tabla nije popucala, što je bio čest problem, a enterijer izgleda gotovo nekorišćeno. Ono što Igor ističe kao posebnu zanimljivost jeste da je na ovom Kecu većina delova došla iz Italije: „U to vreme, Zastava je još uvek uvozila te delove. Branici na primer nisu Fadipovi, nego Fiatovi. Kada sam menjao sijalicu stop-svetla, bio sam zatečen jer je i sijalica bila Fiat. Iz puke znatiželje sam skinuo sva stakla i svuda je bio Fiat. Stop svetla su Altissimo, sve brave su Brevettato, i tako dalje.“ Jedini veliki zahvat na automobilu bila je zamena vrata koja je usledila nakon jednog ne toliko ozbiljnog udarca koji je ostavio ulubljenje. Zatim, Igor nam je pokazao desetine pažljivo složenih vinjeta iz sedamdesetih i osamdesetih godina, ali i originalnu rezervnu gumu, prvu pomoć, dizalicu i još detalja koje je većina Kečeva odavno izgubila.

Kako nam je Igor rekao, a njegovi sin i ćerka potvrdili neumornim sviranjem sirene, ljubav prema Kecu prešla je generacijske barijere. Kada god se voze njime, a ne svakodnevnim automobilom, svaki detalj je neuporedivo zanimljiviji, sve može da se pritisne, otvori i ispita. Porodični Kec tako već sada stvara nova sećanja, a njegov dalji put je jasan — u četvrtoj generaciji iste familije.

Autor teksta: Đorđe Sugaris
Autor fotografija: Miloš Nikodijević

1 Comment

  1. sava dimitrijevic
    7 godina ago

    Imam Z 101 Mediteran 1982 presao 35 000 km, ako vas zanima…poz 063 8422 463, sava