fbpx
Menu & Search

Mini okupljanje Mini kluba Srbije

Mini okupljanje Mini kluba Srbije

Kažu da se po jutru dan poznaje, a kada ono počne u dobrom društvu, uz miris benzina, na putu kroz usnula sela, preko Fruške gore, sve do Mišeluka, dan prosto ne može da pođe naopako. I dalje nerazbuđeni, ali puni entuzijazma, sa Markom smo se našli u Zemunu, a od prve jutarnje kafe i mesta sastanka na autoputu, delili su nas minuti. Sivilo jesenjeg jutra ubrzo su razbila dva Minija u toplim jesenjim bojama — žuti i narandžasti Miniji i jedan Austin pristigli su na benzinsku pumpu gotovo istovremeno i najavili drugu etapu naše avanture.

Dolaskom na mesto našeg okupljanja rezervisanog za prvu jutarnju kafu, Igoreva Paklena pomorandža uklonila je i poslednju sumnju svih prisutnih na benzinskoj pumpi da se radi o nekakvom spontanom Mini druženju. Ukrašen prepoznatljivim dekalima Studija 7 i Aleksandrovim talentovanim rukama, ovaj Special 1100 sa ogromnim eksternim rikverc svetlom vrištao je za našom pažnjom. Međutim, nije sve bilo tako narandžasto — prošle godine je nakon radova na limariji nestala nekadašnja bordo boja koja je za njegov Mini bivala znak prepoznavanja još od 2003. godine kada ga je i kupio. Osim promene boje, Igoreva energičnost izražena je i kroz glavu motora s modela 1300 i HI44 karburatorom, čije nam je performanse velikodušno demonstrirao. Iako su veći radovi na njegovom Miniju završeni uz pomoć drugih, one nešto manje probleme Igor voli da rešava u svojoj garaži i u društvu sina Andrije. Sa nepunih pet godina i velikim interesovanjem za automobile, Andrija pomaže savetima i pridržavanjem alata, a kako i ne bi kad mu je tata u više navrata rekao da je to zapravo njegov Mini. Iz toga je proizašlo logično dečije pitanje: „A tata, zašto ti onda voziš moj auto?!“. Igor i njegova supruga posebno pamte dan njihovog venčanja kada je, iako ne previše mehanički potkovan, Mini ukazao poštovanje mladencima tako što je bez ijednog problema istrajao na čelu svadbene kolone, da bi se već sutradan pokvario nakon nepuna dva kilometra.

Na čelu se za volanom Austina 1300 iz 1971. godine nalazio gospodin Dalibor Ružić, predsednik SSIV. U njegovim rukama, automobil se našao pre dve godine, a kupljen je od prvog vlasnika i u prvoj boji, sa tek 55.000 pređenih kilometara. Njegov prethodnik, u devetoj deceniji života, uz automobil mu je dao i spisak svih dosadašnjih popravki i točenja benzina, ali i novinski oglas koji je prethodio odluci da ode u Novo Mesto po tada novog Austina. Posle ravnih i dosadnih puteva Vojvodine, kolona predvođena gospodinom Ružićem živnula je na krivudavim putevima Iriškog venca. U ovo doba godine, Fruška gora je izgledala kao raj. Serpentine su se usecale kroz šumu zapaljenu žutim i crvenim krošnjama, a maleni točkovi su pravili vrtloge od lišća posutog po tamnom neravnom asfaltu.

Markov Mini Mark VII bio je najmlađi u koloni. Proizveden je ne toliko davne 1996. godine i pripada poslednjoj seriji Roverovih Minija. Markov otac je bio vlasnik Minija, a interesovanje za njega je počelo da raste tek kasnije u životu. Svoj automobil, Marko  je kupio od druge vlasnice: „Njegova vlasnica prvo nije htela da ga proda. Kada je na kraju odlučila i kada sam došao po njega, prodaja je bila puna emocija.“ prisećao se Marko dana kada je kupio Minija, dodavši da ona nije jedina kojoj je automobil prirastao k srcu: „Ima još nesto interesantno… Od kako sam ga kupio, jednom mesečno u vožnji kroz grad nalećem na čoveka koji je bio vlasnik pre gospođe. Kada me vidi, svira, ablenduje staje na sred ulice i priča sa mnom kao da smo najveći prijatelji. Uvek zavrsava rečenicom: ‘Sin mi je odrastao, hoćes da ga prodaš?'“ Marko za sada ima potpuno drugačije planove. Bez obzira na godine, svaki Mini ima problem sa korozijom. Zbog toga, put je imao dvojak karakter — u Novom Sadu, Marka je čekao limar koji će mu dati prvu procenu pred radove čiji se početak očekuje ove zime.

Konstantno za petama Austinu nalazio se Mirko u Žući, Miniju 1100 Special iz 1977. godine. Njegova temperamentna vožnja je u mladosti odnela jednog Minija, ali sa većim iskustvom i sinovima Mihajlom i Lukom, već sada zaraženim Mini virusom, žuti Special je pod potpunom kontrolom. Verovatno najbolje očuvani Mini na turneji, Žuća je proizveden u Belgiji kao kontinentalna verzija Special Minija koji je u Engleskoj proizvođen od 1979. godine, povodom dvadesete godišnjice Minijeve proizvodnje. Sam ili porodično, Mirko je do sada učestvovao na mnogim skupovima, poput Balkanske Minijade, u organizaciji Mini Kluba Srbije, čiji su svi članovi.

Na Mišeluku su nas dočekali novosadski Ministi, a među njima se našao i jedan poznat automobil. Aleksandrov Stripey, Igorov brat po dekalima, sada ima novog vlasnika i nove detalje koji su obogatili njegov karakter. Sinišu smo upoznali na XX okupljanju starovremenskih vozila u organizaciji YU AMK Veteran i ubrzo shvatili da je Mini završio u pravim rukama. Uz Sinišu, u Novom Sadu su nas dočekali Miroslav i Slađana, čiji je Special polako sređivan još od 2002. godine do proleća, kada su rešili da nadoknade izgubljeno — ove godine su posetili dva najpoznatija regionalna skupa, Balkansku Minijadu i Giro di Dalmatia u Šibeniku.  Skupu je prisustvovao i Vladimir, predsednik kluba, koji je sticajem okolnosti došao bez Minija, ali sa celom porodicom koju za Mini vezuje velika ljubav o kojoj ćete čitati u budućnosti.

Sa oboda novosadskog gradskog autodroma, zaputili smo se ka Petrovaradinu, a posle nezvaničnog defilea centrom grada u Temerin, na salaš iza kog je posle muka sa rupama i visokom travom za niske Minije nastala naša naslovna fotografija. Sunce je lenjo nestajalo iza beskrajne ravnice, a povratak u Beograd obeležilo je posmatranje isprva iznenađenih, potom zbunjenih, a na kraju oduševljenih lica vozača koje su, jedan za drugim, preticali Miniji. Celodnevno druženje je zatvorilo sjajnu sezonu zvaničnih i nezvaničnih skupova, a osetivši duh druženja malih automobila i velikih srca, radujemo se predstojećim Balkanskim Minijadama!

Autori teksta: Đorđe Sugaris i Miloš Nikodijević
Autor fotografija: Miloš Nikodijević

0 Comments