fbpx
Menu & Search

Podvig malog Adlera

Podvig malog Adlera

Ima tome već 70 godina da je u Zagrebu osnovan prvi automobilski klub. U vremenu između dva rata već je okupljao veliki broj ljubitelja automobila i mašina. Imao je i sportsku komisiju koja je beležila prve skromne početke: non stop vožnju na Plitvice i trku oko Zagorja, nekoliko ocenskih vožnji…

O pravom automobilskom sportu tada naravno nije moglo da bude ni govora, jer nije bilo malih automobila velikoserijske proizvodnje za takve poduhvate, a za velike, ekskluzivne – nije bilo para. Ipak – pojedinci su imali takve automobile.

PRVA VELIKA SPORTSKA KOLA U ZAGREBU

Nemačka fabrika „Mercedes“ i austrijska „Austro-Dajmler“ pustile su 1932. godine na tržište specijalna velika sportska kola serijske proizvodnje. U Zagrebu je takva kola prvi nabavio bogataš i pasionirani automobilista Barešić. Bio je to Mercedes sa kompresorom. Ubrzo se pojavio i jedan Austro-Dajmler sa kompresorom, upadljivo crvene boje.

Oba automobila bila su neobično dugačka. Motori su im bili uvezani širokim kaiševima, a sa strana, iz njihovih utroba izlazile su kao ruka rvača debele blistave metalne srebrne cevi, mekane i gipke kao što ih danas imaju usisivači prašine: Grmeli su zaista kao gromovi i za njima se uvek skupljala masa ljudi gledajući ih s divljenjem.

Grad se podelio na dva navijačka tabora, a njihovi sopstvenici su samozadovoljno paradirali gradom i izazivali jedan drugoga. Ambiciozniji je bio sopstvenik Austro-Dajmlera Edo Funk, predsednik sportske komisije Auto-kluba. U pratnji mehaničara neumorno je trenirao putevima oko Zagreba i 1932. godine osmelio se za non stop vožnju do Berlina, gde je stigao za 22 časa i 30 minuta efektivne vožnje.

Ta dva automobila bila su basnoslovno skupa. Mogli su da ih kupe samo pojedinci. Zato su i njihovi poduhvati ostali usamIjeni.

KONKURENCIJA KONKURIŠE

U ono vreme nije uopšte bilo auto-puteva u današnjem značenju te reči. Vekovima su se putevi gradili za zaprežna vozila, i uglavnom su se prilagođavali motornim vozilima. Čak i u Nemačkoj bilo je izgrađeno jedva 100 kilometara „autobana“ između Frankfurta i Darmštata.

Zato je automobilska industrija počela sve više da snabdeva tržište manjim kolima, a za brdske predele kolima s prednjim pogonom, koja su i na najužim putevima mogla da uleću u krivinu sa 80 km na čas.

Fabrika „Adler“ iz Frankfurta na Majni očigledno je imala dobru marketing službu koja joj je signalisala da bi pojava malih sportskih serijskih kola na tržištu izazvala senzaciju i utešila glad entuzijasta automobilizma. Tako je u proleće 1935. godine pustila u prodaju mala sportska kola vanredno lepih linija, dvosed dotle neviđene elegancije, krem boje sa crvenim kožnim sedištima, bez krova. Na probnim vožnjama na Avusu, najpoznatijoj pisti Nemačke, mali Adler je u trenu oborio 13 svetskih rekorda.

To nisu bila kola specijalnog tipa, nego serijske proizvodnje, što je bila njihova velika prednost. Bio je to sportski dvosed, 995 kubika, 28 KS, nazvan Adler i Trijumf Junior.

PRVA MALA SPORTSKA KOLA U ZAGREBU

Predstavnik firme Adler u Zagrebu bio je jedan od funkcionera Auto-kluba, inž. Hugo. On je hteo da svojim sugrađanima demonstrira prednosti malih sportskih kola. Najbolji naćin bio je da rezultate Adlera suprotstavi rezultatima velikih sportskih kola za koja je znao ceo Zagreb. Da im pokaže da će on brže iz Berlina u Zagreb nego što je Funk iz Zagreba u Berlin! Da Zagrepčani vide kako se manjim sportskim kolima seku krivine i savladavaju vijugavi brdski putevi.

Rečeno — učinjeno! Za trku je odabrana subota zato što se pretpostavljalo da će glavnim nemačkim putem za Drezden tada biti manji teretni saobraćaj, a možda ni u nedelju ujutru da u Austriji neće biti mnogo vozila. Jer tada se vozilo putem kojim su saobraćala i ostala vozila, a ne zatvorenom stazom za trke.

Tako je Adler startovao 11. maja 1935. godine u 18 časova ispred glavne pošte u Berlinu. Da mu stajanje na granicama ne bi oduzimalo vreme, jer su tada granice zatvarane od 24 časa do 0.4 časa, diplomatskim putem je zatražena dozvola za prelaz iz Nemačke u Čehoslovačku i u Austriju.

Pratilac vozača Adlera bio je ak. slikar i publicista Nikola Škrgić u ono vreme mlad čovek, obožavalac automobilskih i avionskih motora, i sam iskusan vozač, vešt reporter. O svom zadatku priča:

„Morao sam dobro da poznajem celu rutu od 1100km, da dobro poznajem glavne i sporedne puteve, najkraće veze, da prikupim obaveštenja od auto-klubova 4 zemlje o stanju na putevima, o opravkama i opasnostima, o gradnji mostova.

VELIKA AVANTURA

Moj zadatak je bio da kontrolišem vreme i upisujem svako zaustavljanje, zadržavanje. Na startu u Berlinu sportska komisija nemačkog auto-kluba uručila mi je plombirani časovnik koji je komisija zagrebačkog auto-kluba otvorila u trenutku kad smo ušli u Zagreb. Odbijanjem svih zadržavanja dobijao se prosek efektivne vožnje.

U toku vožnje morao sam da čitam sve putokaze, da obratim pažnju na sve posebne znakove opasnosti na putevima, na rampe na prelazima preko pruge, na zdravlje vozača. Ja sam određivao kada će on da prekine vožnju, da se odmara. Vodio sam računa da ne uzima alkohol. Pomagao sam mu pri zameni svećica, skidanju glave cilindra, zamene točkova.

Ipak, najteži moj zadatak bio je da nateram vozača da vožnju prilagodi uslovima vožnje na pojedinim deonicama. Jer morali smo da vozimo ritmom od 20—200 km na čas.

Najteže nam je bilo da se odbranimo od sna. Jedan drugoga smo polivali vodom i udarali po vratu. Uzimali smo indijansku drogu zvanu kola pilule, okusa čokolade. Vozač je mnogo pušio. Od pića uzeo je samo nekoliko kapi bitera nekoliko puta.

Nije mi bilo lako ni sa radoznalim novinarima u Nemačkoj, Austriji, Čehoslovačkoj i na granicama. I predstavnici auto-klubova u Berlinu, Pragu, Beču i Zagrebu hteli su informacije. Bili smo u centru pažnje sportske javnosti cele Evrope. I na radio-stanicama Nemačke, Čehoslovačke i Austrije govorilo se o nama.“

OBARANJE REKORDA

Potpuna hronometrisana vožnja trajala je 21 čas i 15 minuta. Ukupno se zaustavljalo 4 časa, 37 minuta i 39 sekunda. Efektivno vreme – rekordno — iznosilo je 16 časova, 37 minuta i 01 sekund. Rekord je međunarodno priznat. Nikola Škrgić se i danas ponosi svojim udelom u tom rekordu. Kaže:

„Bio je to pravi trijumf. Dočekale su nas hiljade i hiljade Zagrepčana sa zastavicama sportskih klubova i cvećem. Automobilisti, sportisti i profesionalci, podigli su nas zajedno s kolima u vazduh uz gromko, trokratno ,,Zdravo!“.

Bili su iznenađeni da smo potrošili samo 1 litar ulja i 102 litra benzina… Zapravo, veličanstveni doček nam je priređen i u Mariboru i pratio nas je celim putem do Zagreba.“

Zagrebačka sportska štampa pozdravila je vožnju Berlin-Zagreb kao individualni poduhvat propagadne automobilizma i kao poticaj da se takmičenja takve vrste prebace i na naše tle, na naše puteve, kroz naša sela i gradove.

Sada je već bilo navijača i u trećem taboru, i oni su mahali novim rekordom omalovažavajući ranije dostignuće. U jednim zagrebačkim novinama su pisali:

„Funk kaže da je bilo lako voziti iz Berlina u Zagreb dole, dok je njemu bilo teže voziti, gore prema Berlinu. Izvesno, on ima u vidu sliku globusa na kom je Berlin gore iznad Zagreba kao da je bedan on morao da svladava i geografsku širinu kao penjanje.“

Duhovito podmetanje na račun pobeđenih …

Uvek su Ijudi bili željni rekorda i rekordera. A to je bio prvi naš hrvatski, jugoslovenski i balkanski međunarodno priznat rekord!

Autor: Prof. Ankica Tomić-Škrgić
Izvor: Avto Magazin

0 Comments