fbpx
Menu & Search

Titovi automobili

Titovi automobili

Bliže se novogodišnji praznici, vreme kada se svako trudi da obraduje svoje bližnje nekim poklonom ili znakom pažnje, pa tako ni mi vas nismo zaboravili. Ne možete da zamislite sa kakvim smo se nestrpljenjem borili tokom dva i po meseca, od trenutka kada smo imali priliku da se sretnemo sa ovim neverovatnim automobilima.

Kult nekadašnje Jugoslavije i najveća motorizacija ovih prostora, koja se desila upravo u to vreme, bili su dovoljan motiv za pokretanje projekta Autoslavia. Vrhunac automobilskog nasleđa bivše države su svakako vozila koja su nekada, mahom službeno, pripadala Josipu Brozu Titu. Iako smo od starta naumili da je to priča koju jednom moramo da ispričamo, nismo očekivali da će nam se prilika da posetimo vojne garaže u kojima se čuvaju ukazati tako brzo.

A sve se desilo lakše nego što se moglo očekivati. Jedan e-mail zahtev Ministarstvu odbrane je tokom svega par nedelja procesuiran u najbržem mogućem roku, odobren direktno sa vrha i vraćen nama u vidu poziva od strane potporučnika Garde Vladimira Milovanovića. Nakon što nas je obavestio da je Kabinet načelnika Generalštaba odobrio naš zahtev, na nama je bilo samo da se dogovorimo o datumu posete.

Ne samo što smo ostali zapanjeni odobrenjem i brzinom realizacije zahteva, nego je i čitava poseta bila besprekorno organizovana. Osim potporučnika, prisutni su bili i poručnik 25. bataljona Vojne Policije Garde Vlada Lazarević, kustos Vojnog muzeja poručnik Dejan Milivojević, kao i zastavnik Specijalne automobilske čete (SAČ) i njeni članovi, koji su zapravo odgovorni za čuvanje i servisiranje najznačajnijeg dela automobilskog nasleđa ovih prostora.

Zato su ovi redovi posvećeni ljudima koji su nam povratili veru u određene insitucije Republike Srbije i njihovo besprekorno i neselektivno funkcionisanje.

Hvala svima iz Ministarstva odbrane i Vojske Republike Srbije!

Dan D

Došao je i taj dan. Iako je sve bilo organizovano veoma brzo, bilo je dovoljno vremena da se pripremimo i obuzdamo uzbuđenje. Nakon što smo stigli, na kapiji nas je dočekao potporučnik Vladimir Milovanović. Po upoznavanju, razgovor smo nastavili uz kafu u odličnoj kombinaciji profesionalno-neposrednog tona komunikacije. Ubrzo su nam se pridružili i poručnik Garde Vlada Lazarević  i kustos Vojnog muzeja poručnik Dejan Milivojević i još jednom nam pokazali da je za nas organizovan visoko profesionalan i srdačan doček. Kafa nas je dovoljno razmrdala i povećala nivo koncentracije, te je bilo vreme da se zajedno uputimo u obiližnje skrovito mesto koje čuva najbolje četvorotočkaše koji su krstarili ovim putevima.

Okruženi vojnim vozilima ispred jedne garaže, naizgled iste kao i sve druge u nizu, na krupnoj kaldrmi, čekali su nas oni. Pullman i Phantom V. Crni i impozantni, pred nama su stajali svedoci istorije koja se odvijala na njihovim sedištima od velura. Iako su nam pogledi već od prvog trenutka bile uprte u Mercedes-Benz 600, razgovor smo započeli od automobila čiju haubu ne krasi trokraka zvezda. Kustos poručnik Dejan Milivojević iz Vojnog muzeja dešifrovao nam je njegov broj šasije: „5LAT6 — u pitanju je Phantom pete generacije, sa levim volanom, šesti komad iz prve serije napravljenih.“ Ispod Duha ekstaze, sakriven haubom koja se otvara sa strane, tako da potpuno podignuta predstavlja produžetak čuvenog simbola, nalazi se aluminijumski V8 motor zapremine 6230 kubnih cm sa SU karburatorima i 250 konjskih snaga.

Četvorostepeni automatski Hydramatic menjač stigao je iz GM-ovih postrojenja, a tri tone težak engleski div zaustavlja se uz pomoć četiri doboša. „Suprotno uvreženom mišljenju javnosti i navođenju mnogih medija, kraljica Elizabeta nije Titu poklonila ovaj automobil, mada se u njemu kao poslednji visoki gost vozila 1972. godine. Naručilac ovog Phantoma bila je firma Auto Srbija, a iz Engleske je dopremljen brodom Sloboda, da bi potom bio raspoređen u Specijalnu auto četu“, završava Dejan Milivojević priču o njegovom putu do Jugoslavije. Kako je Phantom korišćen i u lovu, sa obe strane, na mestu gde se najčešće viđaju retrovizori, nalaze se dva velika svetla kojima se upravlja polugama u vozačevoj kabini. Još od vremena dok je bio u službi, automobil ima jedan ožiljak – ulegnuće u zadnjem levom blatobranu, nastalo kada je motociklista u povorci, usled veoma niske brzine i u trenutku nepažnje izgubio kontrolu nad svojim dvotočkašem i udario u automobil. Zaokupljeni onim što ćemo samo koji trenutak kasnije videti, oštećenje smo primetili tek mnogo kasnije, kada su se automobili spremili za poziranje pred Miloševim objektivom.

A onda, počelo je upoznavanje sa Pullmanom. Ili, bolje rečeno, sa njih pet, kupovanih od 1965. do 1978. godine. Prvi 600 u Jugoslaviju je ušao 1964. godine, pojavivši se na 8. Sajmu tehnike u Beogradu, odmah posle Frankfurtskog salona. Oduševljen kvalitetom izrade i vrlo naprednim i sofisticiranim tehničkim rešenjima, a potpomognut predstojećim sporazumom o obnavljanju ekonomske saradnje Jugoslavije i Zapadne Nemačke, Josip Broz je naručio svog prvog Pullmana, zajedno sa nekolicinom regularnih 600, kao i modela W108 i W114. Uz ovu porudžbinu, u Nemačku je poslata i komisija zadužena za kontrolu izrade novog prvog automobila države. Od tada, počinje era u kojoj je Tito u najvećem broju zvaničnih pojavljivanja zamenio američke automobile, od kojih mu je najdraži bio Cadillac, Mercedes-Benzom.

Poput ostatka ponude Mercedes-Benza, 600 je, kao čedo Pola Braka, svojim jednostavnim i elegantnim dizajnom spadao u sam vrh automobilske ponude kasnih šezdesetih godina. Ali, u tehničkom smislu, njegova nadmoć nikako nije mogla biti nadmašena. Sve pogodnosti u automobilu, od vešanja, preko sistema za otvaranje prozora, šibera, zatvaranje prtljažnika i obaranje zadnjih sedišta, pokreće jedinstveni sistem kompresovanog vazduha koji struji kroz ceo automobil. U vozačevoj kabini, nalazili su se i merači vazdušnog pritiska i altimetar. Uz pomalo očekivani mini-bar, odvojeni klima uređaj i dva Becker Grand Prix radija, jednog za vozača, a drugog za vožene, svaki 600 Pullman bio je, na izričit Titov zahtev, opremljen i najmodernijim priborom za brijanje sa zglobnim ogledalom i kolonjskom vodom.

Kada smo ušli u tamnu garažu, zastavnik Mirko Radivojević nam je, pre otvorenog Landauleta, skrenuo pažnju na poslednji naručeni Pullman, onaj iz 1978. godine. U pitanju je bio jedini dugački 600 sa A1 nivoom zaštite. Prilikom njegovog avionskog transporta za potrebe samita u Finskoj, usled razlike u pritisku, sva stakla na njemu su popucala. Posle tog događaja, zamenjena su četvoroslojnim prozorima debljine 28mm. Samo nekoliko puta korišćen od strane doživotnog predsednika Jugoslavije, ovaj blindirani Mercedes-Benz je kasnije prevozio potonje predsednike, uključujući i Slobodana Miloševića, koji je u njemu posle inauguracije 1997. godine napustio Saveznu skupštinu, a poslednji strani zvaničnik koji je sedeo na njegovom zadnjem sedištu bio je Aleksandar Lukašenko 1999. godine.

Jedini Landaulet u garaži kupljen je 1967. godine i predstavlja najređu inkarnaciju otvorenih dugačkih Mercedesa 600, sa šestora vrata i otvorenim krovom koji se prostire do ivica vozačevog odeljka. Problem ove velike površine, pokrivene platnom i njenog odražavanja na stabilnost šasije dugačkog i teškog Mercedesa W100 rešavan je podebljanim limom, trouglastim ojačanjima na zadnjem delu vozila i ojačanjima u nosačima vrata. Zastavnik Mirko Radivojević, zadužen za održavanje i vožnju ovih, po mnogo čemu dragocenih automobila prepričao nam je jednu mehaničarsku legendu: „Prilikom određenih brzina, primećeno je da se u automobilu osećaju prilično neprijatne vibracije. Zbog toga, u automobilu postoji uređaj koji ih, oscilirajući u suprotnom smeru, neutrališe.“ Razgovor smo nastavili u opštem smeru: “Kada su automobili kupovani, uz njih je obezbeđivana i rezerva velike količine potrošnih delova.” Uz to, svaka servisna knjiga praćena je internom beležnicom u kojoj se nalaze zapisnici o svakoj intervenciji, uz detaljnu evidenciju lica prisutnih u garaži u tom trenutku.

No, došlo je vreme da se automobili prevezu na drugu, fotogeničniju lokaciju unutar zidova kasarne. Sa neskrivenim oduševljenjem smo čekali trenutak kada ćemo čuti zaglušujuću grmljavinu dva V8 motora. Jedan za drugim, pozdravljeni pogledima vojnika, Rolls-Royce i Mercedes-Benz su napustili krug garaža i zaputili se ka klubu Garde. Iako su vrlo retko izlagani javno, o njima se brine kao da su stalni deo turističke ponude Beograda – svako otvaranje vrata ili haube bilo je obavljano u belim rukavicama. A otvaranja je bilo zaista mnogo! Koliko nam je Garda izašla u susret kada su nam pružili ovu jedinstvenu priliku, toliko su se svi zajedno potrudili da nam omoguće da automobile fotografišemo kako nam najviše odgovara.

Prilikom povratka u garažu, veština zastavnika Mirka Radivojevića koji je njima manevrisao nas je potpuno zadivila, a kada je i Mercedes-Benz bio u liniji sa svojim dvojnicima, zamolili smo ga za poslednju uslugu: Da zvanični završetak druženja sa Titovim automobilima oglasi zvukom najsnažnije sirene na svetu. Sve ono što je Džeremi Klarkson želeo da mislite o njoj je potpuna istina! Prvi zvuk bio je uobičajene jačine, a za njim se garažom prolomio dugi huk koji je na našim licima ostavio izraz dečijeg oduševljenja, onaj koji se, pored svih tehničkih rešenja, prestiža i istorijske vrednosti, ipak javlja samo kod nečega što je prosto beskrajno zabavno!

Budućnost

Iako veoma uzbudljiva, ova poseta pokrenula je i brojna ozbiljna pitanja. Možda ste primetili da bi garaže u kojima se čuvaju trebalo da budu reprezentativnije, ali s obzirom da vozila nisu deo nikakve turističke ponude, trenutni uslovi im pružaju neophodan krov nad glavom. Veliki deo materijalnog nasleđa na ovim prostorima propao je zbog nebrige, poput lokomotiva Plavog voza, koje nisu ni na koji način zaštićene od vremenskih uslova, te je uz brigu ljudi iz SAČ-a, ova ušuškana garaža pravi spas za Titove automobile.

Ako bi se ovoj kolekciji dodali i automobili koji su još davne 1986. godine poslati u Sloveniju na petogodišnju izložbu, a koji se zbog raspada bivše države nikada nisu vratili kući, onda bi takva kolekcija bila više nego fascinantna i u svetskim okvirima. No, dok se sukcesija imovine bivše SFRJ ne završi, Horch 951 iz 1938. godine, 1954. Rolls Royce Silver Wraith, 1936. Cadillac V12, 1939. Mercedes-Benz 540 K, kao i mnoge druge automobile koji su zvanično još uvek u vlasništvu današnjeg Muzeja istorije Jugoslavije, možete da pogledate u Tehničkom muzeju Slovenije, koji se nalazi u zgradi nekadašnjeg kartuzijanskog manastira u Bistri kod Vrhnike.

Autor fotografije: Blaž Zupančič

Autor fotografije: Blaž Zupančič

Svesni smo da živimo u zemlji u kojoj je nedostatak finansija konstantna pojava, gde postoje mnogo veće i bitnije potrebe, ali smo takođe i mišljenja da bi ovim sjajnim vozilima trebalo obezbediti izložbeni prostor kakav i zaslužuju. Ne samo da bi kao eksponati privukli pažnju velikog broja domaćih i stranih turista i ljubitelja automobila, već bi to možda omogućilo i značajan priliv sredstava.

Autor teksta: Đorđe Sugaris/Miloš Nikodijević
Autor fotografija: Miloš Nikodijević

Fotografije i tekst vlasništvo su portala Autoslavia i njihovih autora Miloša Nikodijevića i Đorđa Sugarisa. Svako njihovo neovlašćeno preuzimanje i korišćenje sadržaja najstrože je zabranjeno.

6 Comments

  1. 10 godina ago

    Ej stari da si nam sad živ,

  2. 10 godina ago

    Fantastican tekst i slike.Odusevljen sam kvalitetom prezentacije,samo tako nastavite!

  3. 10 godina ago

    Lepo naj bo spomin na pravega voditelja !

  4. 10 godina ago

    Још да ови аутомобили причају… ијаој!

    Јако лијеп текст и савршене слике, све похвале.

    • 10 godina ago

      Kada im priđeš, pa promoliš glavu i unutra, nekako sam počneš da stvaraš priče 😀
      Hvala na lepim rečima Bojane!