“Novembar 2004. godine, Banja Luka, vraćam se sa svog prvog kolokvijuma, zove me tata i kaže: ‘Imam iznenađenje za tebe kad dođeš kući, jedan lijepi auto te čeka u dvorištu’. Ja sam znala da prije Nove godine neću moći da odem kući i tata mi je morao reći koji je auto u pitanju — Buba 1300 iz 1971. godine. Ne mogu da opišem koliko sam bila srećna zbog te vijesti, a ni koliko mi je bilo preteško da čekam taj dan kada ću je vidjeti” ovako Marina iz Spuža započinje svoju emotivnu priču o Bubi koja je za nju i njenu porodicu mnogo više od samog auta, praktično član porodice. “ Već sa 12 godina sam počela pomalo da učim vozit i dok nisam mogla dohvatit pedale, sjedjela bih tati u krilu i taj kilometer vožnje od kuće do škole je bio moj omiljeni dio dana. Kad bismo tata i ja pričali o kolima, uvijek sam govorila da ću jednom kad mognem sama kupit Bubu, koju ću da sredim po svom meraku. Pošto se kod nas znalo da sve ide po zaslugama, škola na prvom mjestu pa sve ostalo, znala sam da ću ako budem dobar student dobiti neki auto, kao i moje dvije starije sestre, jer je to bila potreba budući da smo živjeli 10 kilometara od grada. Ali, da ću već sa osamnaest godina imati Bubu, svoj auto iz snova, to nisam mogla ni da zamislim.“

Marinina Buba je kupljena na Cetinju od prve vlasnice koja ju je besprekorno pazila bezmalo četrdeset godina. Bila je nevjerovatno očuvana, bijela sa plavom unutrašnjošću, imala je tek 40.000 pređenih kilometara i sve je na njoj funkcionisalo perfektno. A od samog trenutka kupovine je počelo sa zgodama i nezgodama: „Kad je tata vidio bubu u oglasima, odmah je nazvao da će doći da je pogleda, jer mu se cijena učinila baš jeftina za takvo stanje auta. Otišao je, pogledao, oduševio se i na kraju  pitao u čemu je onda stvar sa cijenom. Znate, rekao je prodavac, stvar je u tome da fali jedna nula u oglasu.  Iako je to jako mijenjalo stvari,  nakon samo jednog provozanog kruga, tata je, budući da je bio veliki ljubitelj  Bube, jer je i sam vozio u mladosti kada se zabavljao sa mamom, znao da je to to i da je mora kupit.“ Narednih četiri-pet godina dok je Marina bila na studijama, Buba se povremeno vozila, ali jednako i čuvala kao kod prethodne vlasnice: „E onda se desila moja prva vožnja Bube nakon povratka sa studija. Pada jaka podgorička kiša, a ja hoću da se pohvalim društvu sa folklora i da ih provozam, iako me je tata upozoravao da ne bi trebalo, jer kočnice nisu baš najbolje. Ali nije bilo sile koja bi me spriječila da to uradim. I tako, na jednom semaforu žena ispred mene naglo zakoči, zakočim i ja, al ipak se priljubim branikom uz auto ispred i slomim jedan pomoćni far. Toliko sam bila razočarana i posramljena što moram pozvat tatu i reći da sam imala nezgodu, bojeći se da ne izgubi povjerenje u mene i ne odvoji me od Bube. Međutim, sve se završilo kako treba, ključevi su me ujutro čekali na vitrini.“

Početkom 2009. godine, Marina je prvi put izrazila želju za restauracijom Bube i promjenom boje u crvenu, na šta se njen tata vrlo teško odlučio, jer je auto bio u odličnom fabričkom stanju.  Ipak, njeno insistiranje je urodilo plodom i tata je kao veliki zaljubljenik i poznavalac automobila odlučio da sam krene u taj proces. Polako i detaljno ju je rastavio, nakon čega je farbanje povjereno porodičnom rođaku koji je posao odradio kako se i očekivalo. Tapaciri su odrađeni u crveno-bijelo i sve je išlo po planu, auto se polako sastavljao, u čemu je Marina znala sa zadovoljstvom da satima pomaže svom ocu: „Sjećam se živo te nedelje kad sam prvi put  posle više mjeseci ponovo čula prepoznatljivi zvuk Bubinog motora — potrčala sam ispred kuće a tata sjedi na škanju u goloj Bubinoj školjki na šasiji i vozi je po dvorištu, tako mi je žao što nemam fotografiju od tog dana. A onda je došao mart mjesec 2010. godine i, sasvim iznenada, mog tate više nije bilo. Kad sam se povratila od svog tog šoka koji je trajao danima, prosto nisam znala kako da uđem u garažu, koja je bila njegovo i Bubino mjesto, i dugo mi je trebalo da smognem snage. Buba je tada već bila skoro gotova, ali je trebalo još rada oko nekih sitnica. Kad se sve malo smirilo, pozvala sam gospodina koji je tati prodao Bubu da mi pomogne da je završim. Pamtim njegovo oduševljenje kad je ušao u garažu i vidio da je na svakom preostalom dijelu bila zakačena cjeduljica gdje je pisalo šta je i šta treba sa tim uraditi. Nakon dva dana rada sve je bilo sređeno i konačno se Buba mogla zaputiti na svoju prvu registraciju.“

„Dok smo je sređivali, tata i ja smo pričali o tome kako bismo mogli da joj damo ime, jer se znalo da to nije samo auto. Uvijek mi je govorio: ‘Kad sjedneš u Bubu, udahneš duboko, staviš ruke na volan i upališ je, osjetiš je i slušaš, to uvijek moraš…’ Kako na tablici može samo da stoji pet slova, odlučili smo se da stoji LADYB, što se može tumačit na više načina: kao skraćeno od ladybug što je bubamara na engleskom, njih inače obožavam, ili lady kao dama, što joj baš pristaje, uz slovo B kao prvo slovo mog prezimena (Braletić) i kao prvo slovo nadimka mog oca (Buto). Ne mogu da vam opišem svoju sreću kad sam dobila tablice, a ta sreća se prenosila od prvog dana na sve koji bi Bubu vidjeli. Moram reći da mi je jako drago što se poslednjih godina u Crnoj Gori znatno povećao broj Buba i Bubaša, i posebno volim skup našeg kluba VW Classic Club Montenegro, koji je sve bolji iz godine u godinu. Srećna sam što nas i mediji više prate, što je sve više gostiju sa strane, i uvijek kažem svaka čast organizatorima tog i sličnih okupljanja, jer to sigurno nije nimalo lak posao… To su predivna druženja i jedan poseban segment posjedovanja oldtajmera je da ga odvedete na skup… “ Marina dodaje da se ipak pita zašto je tako malo djevojaka u tom svijetu, s obzirom na priličan broj njih koje su vozači: „Evo recimo Jovana iz Bara je jedna od rijetkih djevojka koju sam upoznala na skupu, i komentarisale smo na poslednjem okupljanju da je nevjerovatno da smo nas dvije jedine učesnice vozači. Ali, tim je veće oduševljenje posjetilaca skupova, kao i onih koji nas sretnu u vožnji, a tek kad vide da se razumijem u auta i koliko imam interesovanja za njih, to je posebno…“

Danas dosta ljudi već zna Marinu i njenu crvenu Bubu, pa se nerijetko dešava da je  kontaktiraju putem društvenih mreža i uzmu auto za mature ili vjenčanje, a nedavno i za jedan muzički spot: „Buba je, naravno, bila dio i mog vjenčanja, a sa njom kao da je i moj tata bio tu, i posebno su mi drage te slike iz našeg dvorista gdje ja odlazim u njoj iz jednog toplog porodičnog gnijezda u drugo… Skoro smo ponovili taj ugođaj kad je i moj bratanić izabrao da Lady B bude neizostavni dio njegovog vjenčanja. A reakcije su uvijek i svuda i više nego pozitivne, dijelom i zbog toga što je Buba  i nakon svih ovih godina kao nova, a sve zahvaljujući garaži. Kad mi se desi da ima tako neki događaj gdje moram da je dovedem i ostavim parkiranu ispred zgrade, te noći nema spavanja, jer ljudi često nemaju osjećaja ni svijesti da treba da pripaze kad se parkiraju pored takvih auta ili prolaze pored njih“ Dok se sprema da Bubu nakon fotografisanja vrati na sigurno, Marina o planovima za dalje kaže: „Smiješno je pričati o tome koliko vrijedi i da li bih je prodala, iako me često pitaju. Moj sin koji ima 4 godine već uveliko pokazuje interesovanje  za Bubu i posebno se veseli kad idemo da se njom provozamo, već sada priča o tome hoće li on moći kad poraste da je vozi i da je oboji u plavo. Uvijek govori da je Buba auto za uživanje, a ostala auta su za trkanje. Nadam se da će se ljubav koju sestre i ja imamo prema njoj jednakim žarom prenijeti na našu djecu, a da ću ja uskoro konačno Bubom krenuti van granica Crne Gore, u susret novim putevima, novim predjelima i novim prijateljima.“

Autor teksta: Nebojša Raspopović
Autori fotografija: Ana Pajović i Rale Radonjić