fbpx
Menu & Search

Legenda izlazećeg sunca

Legenda izlazećeg sunca

Iako iz današnje perspektive zvuči potpuno neverovatno, čak apsurdno, tokom šezdesetih i sedamdesetih godina, japanskih automobila je u Jugoslaviji bilo neuporedivo manje od američkih. Desetak godina kasnije, krajem osamdesetih, Slobodan je kao školarac imao retku priliku da svakog dana prolazi pored jednog od tih automobila. Žuta Toyota Celica TA22 je još tada zaokupila njegovu maštu, a dečački san mu se ostvario u malo drugačijem obliku, kao još ređa RA28 Liftback. „U to vreme nije bilo ni Dvadesetdvojki, posebno ne dobrih i zato nisam želeo njima da se bavim“ otkrio je Slobodan početke svoje potrage koji nisu upućivali na to da će u skorije vreme doći do svog oldtajmera.

Sve se promenilo kada je na oglasima ugledao nerestauriranu i fantastično očuvanu narandžastu Celicu RA28 sa 1,6l motorom iz 1977. godine, koja se nalazila u Kragujevcu. Zašavši u osmu deceniju života, njen prvi i jedini vlasnik je želeo da ga nasledi samo neko neko ko će je dalje čuvati, a ne preprodati i zato je sastavio listu od nekoliko potencijalnih kupaca, među kojima je bio i Slobodan: „Ne znam, ostavio sam dobar utisak na gospodina Slavka. Rasplakao se kada smo ga izvozili iz dvorišta, ipak je kod njega bio 37 godina. Inače, automobil je kupljen nov u Nemačkoj, a kada se njegov prvi i jedini vlasnik penzionisao 1996. godine, Celica je sa njim došla u Srbiju.“ Bez obzira na to što je njen vlasnik bio u penziji, ovaj Japanac u Srbiji nije nimalo mirovao i vožen je čak i na duga putovanja: „Koliko poznajem nemački, na računu stoji da je kuka dodatna oprema. Gospodin Slavko je voleo kampovanje i skoro svake godine je išao negde sa sve prikolicom od pet metara. Poslednji put je bila u Grčkoj par godina pre nego što sam je kupio.“ Uprkos tome što je obilazila Balkan vukući za sobom veliku prikolicu, godine su na njoj ostavile jako malo tragova i ona danas ima tek nekoliko ogrebotina, sitnih ožiljaka koji služe kao podsetnik da će ona uskoro napuniti četrdeset godina.

Kako nam je Slobodan objasnio, najčešće reakcije na Celicu uslovljene su upravo njenom retkošću na ovim prostorima, ali i izgledom koji asocira na druge automobile iz istog perioda: „Odakle je ovo? Koje je godište ovaj Ford? Lep ti je ovaj Opel…a, pa to nije Manta! Ovo je Mustang? Tek kada se približe i pročitaju natpis Celica shvate da je to Toyota.“ S obzirom na to da je automobil zaista redak na ovim prostorima, potraga za originalnim delovima je često avantura za sebe, ali je Slobodan za sada imao sreću da ni do kakvog većeg kvara nije došlo. Sa tim u vezi, o svemu što se sa Celicom dešava Slobodan redovno raportira njenom prethodnom vlasniku, sa kojim se čuje na svakih nekoliko meseci: „Uvek proverava da li je automobil tu, da ga nisam slučajno prodao, da li stoji u garaži i da li ga pazim.“

„Nevezano za to šta sam zamišljao kao klinac, srećan sam i to mi je najbitnije. Supruga i deca je doživljavaju kao člana porodice, a klinci je zovu Matora Toyota i ne bi mi nikad dali da je prodam. “ Slobodan tradiciju putovanja i kampovanja želi da nastavi zajedno sa svojom porodicom, pa će kuka na kojoj mu često zameraju ipak ostati na automobilu. Ipak, zbog bezbednosti samog automobila, planirana su samo kampovanja u Srbiji, među kojima će biti i Šumarice, uz obaveznu posetu gospodinu Slavku.

Nakon lagane vožnje i istraživanja napuštenih postrojenja DMB-a, Celica je iz kasa prešla u galop. Za razliku od duboke grmljavine V8 motora, Slobodanov japanski Mustang rajskog imena je glasno zarežao, odaljavajući se sa praznog parkinga nekadašnjeg živahnog industrijskog grada u gradu.

Autor teksta: Đorđe Sugaris
Autor fotografija: Miloš Nikodijević

1 Comment

  1. Đorđe Jovanović
    8 godina ago

    Kakav jedinstven i prelep primerak. Slobo, druže, ovo se ne sme prodati. Oduševljen sam! Pozdrav.