fbpx
Menu & Search

Maserati Leonida Brežnjeva

Maserati Leonida Brežnjeva

Leonid Brežnjev, sovjetski vladar od 1964. do 1982. godine, bio je istinski automobilski fanatik. Njegova ljubav prema automobilima bila je poznata širom sveta, pa ih je rado i primao na poklon od strane lidera država koji su mu dolazili u posetu. Jedan od njih je bio i Maserati Quattroporte iz 1966. godine koji mu je poklonila Italijanska Komunistička partija.

Tekst: Matti Ouvinen
Fotografije: Janne Halmkrona
Izvor: www.mobilisti.fi

Ratom zahvaćena Italija je bila prilično podeljena zemlja. Severom su upravljali nacisti i snage Italijanske Socijalističke Republike, Musolinijeve marionetske države stacionirane u Salou. Jug je sa druge strane bio odan kralju Vitoriju Emanuelu III.

Iako je bio zabranjen za vreme Musolinijeve fašističke vladavine, komunizam je uvek imao dosta sledbenika u Italiji. Sa podrškom južnjaka, socijalistički partizani su se borili protiv fašista na severu. Jedan od tih partizanskih lidera bio je i Palmiro Toljati koji je u kasnijem Sovjetskom Savezu počastvovan dodeljivanjem njegovog imena gradu u kojem su unutar AvtoVAZ fabrike, po licenci sklapani Fiat automobili.

Nakon rata, Italijani su izglasali republiku kao uređenje. Prvi posleratni parlamentarni izbori zacementirali su diviziju moći za naredne decenije. Hrišćansko-demokratska unija držala je većinu, dok je komunistička partija koju je predvodio Toljati bila druga po snazi.

Dok Italijanska komunistička partija nikada nije stigla do saveta ministara, zadržavala je jaku poziciju u regionalnoj i lokalnoj politici, posebno na severu Italije gde su potpomognuti Maršalovim planom brzo i ponovo isplivali kao centar italijanske industrije, uključujući i automobilsku. To je u praksi donelo činjenicu da se skoro svi proizvođači automobila nalaze na severu, u okolini Milana, Torina i Bolonje. Region Emilia Romanja predstavljao je komunističko uporište, a Bolonja kao glavni grad bila je poznata kao La Rossa, odnosno crvena. Adolfo Orsi, biznismen i kapitalista, nije bio previše naklonjen komunistima. Godine 1950. Orsi je privremeno zatvorio jednu od svojih livnica i time otpustio trideset radnika koji su bili komunistički agitatori. Nakon toga, izbili su neredi na kojima je hiljade ljudi izašlo na ulice sa crvenim zastavama i transparentima. U sklopu tih sukoba između policije i demonstranata, šestoro ljudi je izgubilo život. Osamdeset radnika i nekoliko policajaca su povređeni, dok su naredne nedelje donele još šest žrtava.

Tada se komunistički lider Palmiro Toljati obratio masama: “Društvo koje ne obezbeđuje posao svojim ljudima je prokleto društvo. Prokleti su oni koji uskraćuju ljudima njihove skromne želje, želje da rade.” Nakon toga, Orsi je ponovo pokrenuo pogon i ponovo zaposlio radnike.

La Rossa

U Bolonji, braća Maserati su započela izradu trkačkih automobila 1926. godine. Već 1937. godine, kompaniju su prodali industrijalcu iz Modene, Adolfu Orsiju. Nakon što je Alfieri poginuo u nesreći 1932. godine, Bindo, Ernesto i Etore Maserati su se saglasili da rade za kompaniju tokom perioda od deset godina pre nego što su osnovali Officine Specializzate Costruzioni Automobili – Fratelli Maserati SpA, ili skraćeno O.S.C.A.

Nakon rata, Maserati je preformulisao svoju proizvodnju iz trkačkih u putnička kola. Pređašnji trkački uspesi bili su savršen marketinški alat za skupe GT automobile, poput modela A6 koji je bio baziran na predratnom trkačkom vozilu.

U pomoć njihovoj marketinškoj strategiji koja je trebalo da ojača utisak pređašnje trkačke istorije priskočili su neki od tadašnjih najboljih svetskih vozača: Alberto Askari, Huan Manuel Fanđo i Stirling Mos. Model 250F se pokazao posebno uspešnim u rukama Fanđa i Mosa.

Italija se uspinjala kao novi svetski lider u sferi sportskih i prelepo dizajniranih automobila. Proizvodnja ranih Maseratija je bila veoma ograničena. Karoserije su pristizale od nadolazećih italijanskih karoserista: Pininfarina, Touring, Allemano, Viganle, Zagato, vrlo poznatih imena svakom automobilskom entuzijasti.

Prvi Maserati koji se kvalifikovao za serijsku proizvodnju bio je model 3500, predstavljen 1957. godine. Oko 2.000 primeraka ovog šestocilindričnog gran turismo automobila napravljeno je tokom perioda od šest godina, najčešće u formi uglađene karoserije proizvedene u postrojenjima Touring Superleggere.

Sledeći je došao 5000 GT sa V8 motorom preuzetim iz trkačkog modela 450S, koji je pokazao pobednički mentalitet u rukama Behre, Fanđa i Mosa. Model 5000 GT je pokretnut zahvaljujući zadatku koji je uputio persijski šah, Mohammed Reza Pahlavi, koji je obožavao svoj 3500 i stoga opravdano mislio kako će prava poboljšanja stići dodavanjem snažnijeg V8 motora. Kada je motor bio testiran na fabričkom dinamometru, jedan od inženjera je izgovorio kako bi Amerikanci žarko želeli ovaj motor u limuzini sa četvora vrata. Orsi je na to samo promrmljao: “Da, možda ćemo i napraviti limuzinu jednog dana.”

Taj dan je došao 1963. godine kada je Maserati predstavio Quattroporte, što u prevodu sa italijanskog znači “četvora vrata”. Dizajn Pietra Frue desio se pod uticajem unikatnog primerka modela 5000 GT koji je izrađen za Agu Khana. Poneo je pripitomljeni 4.1l V8 koji je vukao korene iz trkačkog sveta. Elegantnu karoseriju karakterisali su nizak struk i upečatljivi zakrivljeni prozori, čak i na stranicama. Enterijer je bio obložen luksuznom Connolly kožom i opremljen kompleksnom Smiths komandnom tablom.

Quattroporte je bio luksuzni automobil napravljen za nove autostrade, autoputeve i autobanove Evrope u povoju. Bio je to gran turismo sa četvora vrata koji je bio osposobljen za duga putovanja pri brzinama koje lako prelaze 200 kilometara na sat. Među poznatim ličnostima i velikodostojnicima koji su ga imali u posedu, bili su princ Renije od Monaka, glumac Peter Ustinov, režiser Serđo Leone i poslednji ali nikako najmanje važan, generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Leonid Brežnjev.

Činjenice ili mašta?

Postoji na desetine Elvisovih Cadillaca. Svaki Mercedes-Benz 770K se naziva Hitlerovim automobilom. Ako postoji ružičasti Cadillac, vlasnik će tvrditi da je nekada pripadao Merlin Monro. Priče o tome kako je automobil nekada pripadao slavnim ličnostima često su zaista samo priče. Brežnjevljev Maserati ipak ima priču za sebe.

Priča se da je Komuistička partija Italije poklonila Maserati Brežnjevu neposredno nakon ustanka u Pragu, u proleće 1968. godine. Njihov sekretar Luđi Longo je prisustvovao događajima u Pragu i izjavama podržao liberalne stavove Aleksandra Dubčeka, tako potpaljujući odnose između italijanskih komunista i Sovjetskog Saveza.

Takođe se priča da je automobil originalno bio crven, ali da je na brzinu prefarban u tamno plavu nakon što je Brežnjev odbio da ga prihvati u njegovoj originalnoj boji. On je preferirao svoje automobile u tamno plavoj boji, poput noćnog neba iznad Moskve.

Pitanja su se nametala kada primetite da automobil nosi četvrtaste farove karakteristične za model iz 1965. godine. Tek od sledeće godine, Quatroporte je izrađivan sa četiri okrugla fara da bi ispunio norme zacrtane na tržištu Sjedinjenih Američkih Država.

Koristeći automobilski identifikacioni broj (VIN), upit Maseratijevoj fabričkoj arhivi dao je krajnji odgovor. Plavi Quattroporte sa crvenim kožnim enterijerom je 4. aprila 1966. godine predat kompaniji Autoexport Mosca, koja je predstavljala italijanski ogranak sovjetske automobilske organizacije koja se bavila izvozom. Radi se najverovatnije o jednom od poslednjih modela iz 1965. ili čak o ranom modelu napravljenom naredne godine koji je i dalje nosio četvrtaste farove. Sudeći po fabričkoj arhivi, bio je namenjen tadašnjem sovjetskom lideru Leonidu Brežnjevu. Da li je Italijanska komunistička partija inicirala ovaj poklon, do danas nije potvrđeno, ali deluje kao vrlo verovatno. Priča o praškom proleću je najverovatnije samo priča jer se redosled događaja ne poklapa sa činjenicama.

Nakon Brežnjevljeve smrti i konfuzije koja okružuje propast SSSR-a, Maserati i drugi automobili tada već bivšeg lidera završili su razbacani širom sovjetskog carstva. U godinama koje su prethodile konačnoj propasti ove moćne države, priča se da je automobil bio u Estoniji i to u službi kompanije koja se bavi obezbeđenjem, a koju su vodili bivši KGB operativci. Postoji i fotografska evidencija o boravku u Letoniji, na događaju koji je 1988. godine okupio brojne klasične automobile. Kažu da je tada pripadao sumnjivim i na kratko ošišanim tipovima u kožnim jaknama.

Oko 1990. godine, automobil je na nepoznat način trajektom stigao do Finske. Šuškalo se da ga je otkupio italijanski plemić koji je privatnim avionom odleteo da ga kupi. U poslednjem trenutku, prethodni vlasnik Maseratija je pokušao da duplira cenu. Tada je italijanski aristokrata povukao ponudu i jednostavno otišao. Nakon više propalih pokušaja da automobil bude prodat finskim poznavaocima, vozilo je završilo konfiskovano od strane finske carine zbog neplaćenih uvoznih i carinskih dažbina.

Automobil je proveo značajno vreme u državnom skladišu, kako u garaži, tako i van nje, pod uticajem nordijskih zima. Tek 1994. godine se pojavio na državnoj aukciji. Kako je Mobilisti magazin objavio juna 1994. godine, vozilo je bilo u sledećem stanju: “Postojalo je dosta oštećenja na farbi i površinske rđe. Posmatrajući pragove, mogli ste da zaključite kako su po sredi značajna karoserijska oštećenja nastala pod uticajem korozije. Osim toga, automobil je delovao kompletno, uključujući i njegov enterijer koji je bio u prilično dobrom stanju.” U tom trenutku, pokazivao je tek 9.000 kilometara na satu.

Ishodi aukcije su dvostruki. Neki kažu da je aukcionar delovao prilično nervozno i da je automobil brzopleto prodat ponuđaču koji je ponudio 61.000 finskih maraka, što je u vrednosti današnjeg novca oko 10.000 evra. Drugi kažu da je aukcija predugo trajala, da su učesnici dizali ponudu za po 25 maraka, dok eventualni pobednik nije podigao cifru za 10.000 maraka i time proglasio automobil svojim. Ipak. Quattroporte je završio u rukama automobilskog entuzijaste u regionu Savonije, koji se postarao da Maserati bude restauriran u njegovo originalno stanje.

Voziti Quattroporte

Čak i kada ste automobilski novinar, retko dobijate priliku da vozite Maserati Quattroporte iz šezdesetih godina, a kamoli automobil koji je bio u vlasništvu lidera Sovjetskog saveza. Baš na ovom košnom sedištu nekada je sedeo Leonid Brežnjev, možda sa cigaretom u ruci, ili čak pripit. Možda je vojska tada zatvorila jednu od moskovskih glavnih ulica da bi ga pustila da vozi neometano. Imali su običaj da  rade to, a Brežnjev je voleo da vozi brzo.

Unutar Quattroportea je zaista spektakularno — tamna metalik plava boja karoserije besprekorno se uklapa sa crvenim kožnim enterijerom. Sveukupni doživljaj je više sportski nego luksuzni, više je hroma nego orahovine, a duh Gran Turismo automobilima je naglašen elegantnim trokrakim volanom, manuelnim menjačem i mnoštvom instrumenata na kontrolnoj tabli.

Njegov V8 motor se pali uz sportski, rezak zvuk koji oslobađaju dupli auspusi. Motor je bio hladan i nije mu prijalo da stoji u leru, te smo se zaputili u finsku prirodu. Nisu mu prijali ni niski obrtaji. Naime, kada smo stigli do raskrsnice, posle tek pola kilometra i kada sam usporio da skrenem levo, automobil se ugasio. Probao sam da ga upalim sa malo uspeha. Dodao sam gas nekoliko puta da probudim četiri Weber karburatora, ali se ništa nije dogodilo.

Fotograf koji me je pratio u automobilu je takođe stao i zajedno smo otvorili haubu. Proverio je karburatore, ali su oni delovali u redu. Dobijali su benzin, međutim nije bilo varnice. Kablovi svećica su izgledali kao da su originalni, nijednom menjani još od 1966. godine. Kolega mi je sugerisao da je problem možda u bobini, koja je zaista izgledala kao da je na umoru. Vratio se u svoj automobil i pošao u potragu za garažom.

Posle oko petnaest minuta, vratio se iz obližnjeg sela i imao je multimetar, klješta, konektore i polovnu bobinu koju je lokalni majstor uspeo da pronađe u svojim zalihama. Zamenili smo bobinu nečim što je izgledalo kao da je pripadalo Fiatu 127 i probali smo ponovo. V8 motor se ričući vratio u život i zvučao je kao da radi bolje nego pre. Mogli smo da krenemo!

Pogrešno dijagnostikovan hladni motor je sada bio mnogo živahniji. Petostepeni manuelni menjač je proizvodio veoma zadovoljavajući osećaj u vožnji i sigurno je Brežnjevu pružao neuporedivo veće zadovoljstvo od opcionog Borg & Warner automatika. Brzine su dugačke, a peta je rezervisana za brzo krstarenje autostradama. Iako ima trkačke krvi, motor je malo oslabljen. Crvena linija je na 5.000 obrtaja, a obrtni momenat je veliki i oslobađa se odmah.

Autoput je mesto gde se Quattroporte oseća najbolje. On je u suštini GT automobil sa četvora vrata, nešto kao Mercedes CLS danas, samo neuporedivo lepši. Ovo je automobil koji će bezbrižno krstariti na 150 km/h, a opet izgledati glamurozno ispred kazina. Iako je upravljanje odlično, neće se osećati toliko dobro na planinskom putu punom krivina. Volan je težak i spor i ni po kom osnovu nije za urbane slalome, ali na zatovenoj Aveniji Kutuzovski, ovaj Maserati je bio i više nego dobar.

Galerija

1 Comment

  1. talog
    8 godina ago

    Istrazite sta se desilo sa zastavom 101 koju je Tito poklonio Leonidu Breznjevu, gde je zavrsila i da li se danas nalazi u nekom depou, muzeju? Pozdrav.