fbpx
Menu & Search

Odrastanje uz francuskog lava

Odrastanje uz francuskog lava

Mit po kom su bašte beogradskih kafića uvek pune nije bio istinit, makar ne tog hladnog jutra na Kosančićevom vencu, kutku Beograda koji je očuvao svoj istorijski šarm, uprkos tome što je svoje srce izgubio tragičnog šestog aprila 1941. godine. Zgrade oko danas neprepoznatljivih ostataka nekadašnje Narodne biblioteke pamte vreme kada francuski jezik nije bio strani. Kao takve, zajedno sa kamenim drumom koji decenijama izbegava asfaltiranje, fasade Kosančićevog venca bile su idealan domaćin jednom lavu iz Sošoa.

Malobrojna i nezainteresovana lica promenila su svoje izraze kada su pred baštom bistroa ugledali stari automobil u boji slonove kosti. Borko je u svom Peugeotu 304 potpuno preokrenuo atmosferu sumornog jutra na severu Francuske. Veoma mali broj ovih gradskih limuzina i dalje krstari ulicama, a nijedna nije kao njegova, kako zbog stanja, tako i zbog starih stop svetala, odbačenih u seriji izmena i dopuna originalnog Pininfarininog dizajna 1972. godine, koje su se nastavile preko velike modernizacije 1974, pa sve do 1980. kada su fabriku napuštali samo karavani. Sa pogledima uprtim u sebe, Borko je izašao iz automobila i opovrgao zabludu da stari evropski automobili nisu za visoke ljude. Iako je skoro do poslednjeg mesta bio ispunjen automobilima, Kosančićev venac je ostavio mesta i za nas, tik uz ukusno dekorisanu stambenu zgradu sa kraja dvadesetih godina.

„Otac je imao R4 Export u kom sam došao i iz porodilišta. On se jedne godine namučio vozeći Renaulta po Crnoj Gori i iznerviran rešio da promeni auto.“ uveo nas je u dugogodišnju istoriju ljubavi prema svom automobilu. „Okvirno u isto vreme, naleteo je rođak iz Francuske. Planirao je povratak u Jugoslaviju i predložio mu uvoz. Iako je prvobitno želeo 204, naš rođak se pojavio sa ovakvim automobilom. Iznenadili smo se i pozitivno i negativno; bio je to veći automobil, moderniji, ali je već tada počeo da korodira. Krila smo mu odmah zamenili i sa nama je prešao mnogo kilometara. Bio je to prvi automobil koji sam vozio, sa jedanaest ili dvanaest godina, naravno pod budnim očevim okom. Od 1976. do 1989. godine, automobil je bio kod nas. To čudo nas nikad nije ostavljalo!“ Ipak, u Borkovim gimnazijskim danima, automobil je prodat jednom taksisti iz Bijelog Polja. Nekoliko godina kasnije, otac se sreo sa kupcem na auto-pijaci, i tu su ga sačekale tužne vesti — taksista je u njemu doživeo udes i Peugeot je morao da završi u starom gvožđu.

Jedno poglavlje u Borkovom automobilskom putu time je bilo završeno, ali je postalo samo uvod za njegov nastavak koji traje do danas: „Tokom devedesetih godina, oni su već počeli da iščezavaju, a svakog puta kada ih vidim, bilo na ulici ili u kadru nekog starog francuskog filma, podsete me na sve. Zato sam pre sedam-osam godina odlučio da pronađem i uzmem jednog.“ Prvih nekoliko godina, potraga nije davala nikakve rezultate, da bi se pre četiri godine u Novom Kneževcu pojavio Peugeot 304 koji je tog dana bio pred nama. Međutim, kupovina se odigrala tek godinu dana kasnije, kada se automobil ponovo našao na oglasima, ovog puta sa drugim fotografijama. Borko je tada prelomio, uzeo slobodan dan i zaputio se u banatski gradić. Već sa puta, uspeo je da ga uoči, a susret sa vlasnikom njegovog novog automobila nije mogao proći bez upoznavanja sa njegovom istorijom: „Vlasnik je tada imao osamdeset devet godina. Tokom šezdesetih, bio je na funkcijama i, što je vrlo neobično, nije želeo da maltretira svog vozača i koristi službeni automobil za lična putovanja. Kada je birao automobil, nije želeo Zastavu, pa je na preporuku lokalnih majstora otišao u Tehnoservis, zvaničnog uvoznika Peugeota. Automobil je bio na lageru i 1970. godine je dobio prvog vlasnika. Na tehničkom pregledu, radnici su ga upitali da li želi da automobil ostavi registrovan za četvoro, samo sa unutrašnjim retrovizorom, ili želi da nabavi i spoljni, tada deo dodatne opreme i registruje ga za petoro. Vlasnik je izabrao prvu opciju, ali je svejedno stavio retrovizor na leva vrata.“

Da bi ostao što bolje očuvan, ali i zbog poslovnih obaveza i nelagodnosti koje u njemu bude gužva i nedostatak saobraćajne kulture, Peugeot retko izlazi na gradske ulice. Do sada je prešao oko sto hiljada kilometara, a u Borkovim rukama je dobio novi radio iz perioda i žute farove, prepoznatljiv detalj na mnogim francuskim automobilima. Njegova boja nije prva, ali je ista kao ona na Tristačetvorci, pre mnogo godina ostala urezanoj u srce čim je stigla iz Francuske. Ljubav prema automobilu detinjstva, prenesena i na novu generaciju u porodici, nema cenu, tako da Peugeot sa svojim ponosnim vlasnikom svakim danom korača ka izgledu i stanju u kom je došao u Jugoslaviju. Sunce je nadvladalo tmurne oblake pred sam kraj našeg razgovora i biramo da verujemo u to da je mali-veliki Peugeot zaslužan za to.

Autor teksta: Đorđe Sugaris
Autor fotografija: Miloš Nikodijević

0 Comments